Marija Klasiček: ‘Ja ću budna sanjati’ ili kako sam prestala sama kočiti svoje snove

Spletom čudnovatih okolnosti, zatekla sam se na Cvjetnom, pa odlučila popiti kavu i malo uživati u kasno ljetnom ponedjeljku i vrevi užurbanih ljudi. “Can’t stop the feeling” čulo se iz nekog od obližnjih kafića a ja sam kemijskom lupkala u ritmu i čekala duplu kavu koju sam naručila. Kako prigodno – pomislila sam smijući se sama sebi.

Mobitel je veselo plesuckao po stolu, a ja sam ga zdušno ignorirala, iako sam neke od poruka i poziva zapravo željno iščekivala. U tom trenutku nisu mi se činili toliko važni. Uživala sam u osjećaju, u trenutku, ugođaju, suncu, veselim glasovima oko mene, bojama i žiži grada.

Nije me mučilo što je ponedjeljak, što je radni dan i što imam obaveza. U trenutku kad sam odlučila postati poduzetnica preuzela sam na sebe mnoge obaveze, ali i mnoga zadovoljstva, jedno od njih je biti gospodarica svog vremena. Obaveze i poslovi ma koliko da ih ima, nisu moji gospodari, ja sam njihov. Mogu raditi od bilo gdje, bilo kad. Mogu sjediti u vrtu i kuckati tekstove, a mogu i ovdje, sjedeći ispod suncobrana i mjerkajući zgodnog tipa koji mi sjedi nasuprot i svako malo pogledava u mom smjeru.

Scena iz filma?

Za neke možda je. Meni je stvarnost. Ne tako davno bio je to samo san. Gledala sam filmove o uspješnim ženama koje su tako bezbrižno živjele život, pile kavicu ponedjeljkom za vrijeme špice, razmišljale o cipelama koje će kupiti i putovanjima na koje će otići i mislila kako to nije moguće. Ne u Hrvatskoj. Ali događa se. Jedino u mojoj situaciji treba scene s cipelama koje mrzim kupovati, zamijeniti ogromnim knjižarama i novim, zanimljivim naslovima.

I dok sam se tako prisjećala nekih svojih manje blistavih životnih trenutaka i snova koje sam imala, a koje sada živim, kuckala sam mail Marijeti koja je baš ovog vikenda poslala prve lektorske izmjene na mojoj novoj knjizi.

Neki baner

U nekom ranijem životnom trenutku skakala bih do neba od same pomisli na novu knjigu, na ideju nove knjige, sada mi je to nešto posve normalno.

Zvuči bahato zar ne? Samo na prvu zapravo.

Snovi su takvi. Ostvaruju se onda kada nam ono što priželjkujemo postane normalno, lagano kao disanje, kad tome ne pridajemo neki svemirski značaj. Kad to prestanemo držati na nekom prijestolju u svojoj glavi, prijestolju do kojeg ne možemo i kojem se šutke divimo iz daljine.

I nije to vezano samo uz posao, vezano je uz svaki segment života. Od ljubavi do prijateljstva, putovanja i velikih planova, sve se ostvaruje kad nam prestane biti “nemoguće” i “veeeliko”, “neostvarivo”, “nedodirljivo”.

Snovi na pijedestalu

Svakome je od nas nešto baš takvo, toliko lijepo i toliko veliko da to gotovo ne možemo ni zamisliti, a kad si damo malo slobode sanjati, brzo se opomenemo, brzo se zaustavljamo, jer… “to je toliko veliko da se dešava tamo nekim drugim ljudima, ne nama.” – zvuči poznato?

Bila sam i sama takva, držala sam svoje snove na nekom pijedestalu i divila im se iz daljine. Željela sam ali nisam se zapravo usudila povjerovati da je moguće. Nisam tad znala da baš time što sam snove podigla na pijedestal sama sebi kompliciram život i da mnoge, zapravo jednostavne stvari sama od sebe guram. Bila sam takva u odnosima, kad sam povjerovala da je neki tip zgoditak i da je nemoguće da bi on želio mene.

Kasnije, kad bi prošlo neko vrijeme i on inercijom ali i djelovanjem gravitacije, pao s tog pijedestala koji nije ni zaslužio, gledala bih u njega i ne bih više vidjela ništa posebno. Bili su to trenuci kada bi on sve radio samo kako bi mi ponovno postao interesantan, ali to se više nije događalo. Magija je nestala. Jer on zapravo nikad nije bio toliko magičan, ja sam bila ta koja mu je davala sve te divne kvalitete. Ja sam ga činila prekrasnim, posebnim i nedostižnim, a on je sjedio na tom prijestolju koje sam mu dodijelila i izigravao kralja, sve do trenutka dok se to meni više nije dalo, pa bi samo drosnuo na pod, među obične smrtnike.

On bi bio šokiran što više nije kralj, a ja bih se pitala što sam to zapravo vidjela u njemu?

U tim trenucima on bi mi ponudio sve što sam još do jučer od njega možda željela i smatrala nemogućim, ali u mojim očima to više nije imalo istu draž. San se ostvario, postao je normalan. A ja sam već sanjala nešto drugo.

Mogli biste reći da banaliziram, ali svemir tako funkcionira. Sve što priželjkujemo bude nam položeno u dlan kad nam to više ne izgleda apstraktno. Kad smo spremni povjerovati da je moguće i da je dostupno baš nama.

Prenapuhujemo male, jednostavne stvari

Idealni primjer za žene je poruka od tipa koji vam se sviđa, koju iščekujete, grickate nokte dok gledate u mobitel i ludite jer poruke nema. Nema je i nema je i nema je… nije čak ni pročitao ono što ste mu zadnje napisale.

“Ma taj bahati, arogantni snob!” – svaka je pomislila barem jednom u životu. I ja sam. A onda bih u nekom trenutku odložila mobitel i prestala u njega gledati kao u neku svetu relikviju i čekati da se “Gospodin nedodirljivi” sjeti javiti. Uhvatila bih se čitanja, pisanja, pospremanja, nazvala bih prijateljicu ili otišla na kavu. Radila bih nešto sasvim deseto i zaboravila da postoji tamo neki tip oko kojeg sam još do prije nekoliko minuta razbijala glavu. I onda bih u nekom trenutku posegnula za mobitelom jer bi me netko zvao i shvatila bih da je poruka tamo. Čeka. Čeka satima a ja je nisam ni doživjela, jer sam živjela. Jer mi je to izgubilo onu težinu i važnost. Poruka bi u tom trenutku bila opet samo poruka, a on samo običan muškarac, a ne neki Bog o čijoj pažnji ovisi moj život i raspoloženje.

Mi svoje snove tretiramo često baš tako, kao neke relikvije. Kao čuda oko kojih treperimo dok zapravo ne vjerujemo da bi se mogla dogoditi.

Priželjkujemo velikog klijenta ali se bojimo poslati mail na njegovu adresu. Priželjkujemo promaknuće ali se sramimo pričati s nadređenima. Priželjkujemo selidbu u neki drugi dio grada ali gledamo u iste ulice svakodnevno i ne pokušavamo ni prolistati oglasnik i pogledati kakvi se stanovi iznajmljuju.

Mi želimo ali ne želimo zapravo. Sanjamo ali u te snove ne vjerujemo.

Prestani biti sama svoj žandar

Kad sam prije tri godine sama sebe uhvatila kako se u mislima špotam zbog snova o prvoj knjizi koje sam tad imala, rekla sam sama sebi – dosta. Bilo je to prvi put da sam sjela, pustila Yirumine skladbe koje toliko obožavam, zažmirila i zamišljala kako listam svoju knjigu. Nisam detaljno mogla zamisliti korice, ali dograbila sam prvu knjigu s police, ponovno zažmirila i prstima prelazila preko hrpta, po glatkoj površini korica, listala je, upijala miris knjige, osjećala njenu težinu u svojim rukama. Zamišljala kako bih se osjećala da je to moja knjiga i uživala u toj emociji.

Ponovila sam to masu puta, a dvije godine kasnije u rukama sam držala svoju prvu knjigu. Bila je istog formata i težine kao i knjiga s kojom sam mnogo puta zapravo maštarila.

Kad odvrtim film unazad, shvaćam da sam mnoge “velike” stvari koje sada živim jednom tako zamišljala, slušajući omiljene skladbe i dopuštajući si osjetiti emocije koje bih osjećala da to zaista proživljavam sada. Ovaj portal jedan je takav san, moja firma, druga knjiga, odnosi, ljudi, sav moj život. Sve su to jednom bile tek ideje, misli u privatnosti mog uma koje su letjele na valovima mojih emocija. U svojim bih ih mislima proživjela milijun puta i osjećala stvarnima mjesecima i godinama prije no što bi se ostvarile u realnosti.

Zbog toga znam da je ono što osjećamo najvažnije za ostvarenje svih naših želja. Bilo da se radi o knjigama, bilo da se radi o poslovima, ili odnosima.

Shvaćam sad da bih prije nego bih odlučila biti s nekim muškarcem u vezi, ja zapravo u svojoj glavi već zamišljala kako bi to bilo; ljubiti se s njim, pričati s njim, izlaziti s njim, maziti se. I svaki put kad bih u odnos ulazila s takvom emocijom i takvom lakoćom, odnos bi se ostvario, jer mu ja nisam davala prevelik značaj. Nisam ga svojim emocijama i filmovima u glavi činila teškim, “nemogućim”.

Go with the flow

A to je baš ono što mi žene tako često radimo. Mi pustimo da nas naše misli i analize ponesu i tako sabotiramo same sebe. Ponese nas ideja da se nešto mora desiti sada i tu težinu očekivanja prebacujemo na odnos i na muškarca koji nam se sviđa, umjesto da uživamo u trenutku, u igri zavođenja i pustimo da se sve razvija samo. Jer realno nijedan muškarac ti ne šalje ni puse ni poruke ako ga ne zanimaš. Pa zar je bitno onda koliko mu je trebalo da ti odgovori? Nije. Stoga opusti se. Ne podiži ga na pijedestal. Uživaj u trenutku. Upijaj osjećaj.

“Can’t stop the feeling” jer taj kreativni, lepršavi i pomalo opijajući osjećaj ne treba zaustavljati. Let it flow i pogledaj kako se događa magija. Bilo da se radi o novoj ljubavi, poslu, putovanju ili prvoj knjizi.

Dozvoli si sanjati, pa makar se ne ostvarilo sada, makar se pretvorilo u neke nove snove i želje. Dat će ti to onaj polet koji ovaj život čini zapravo vrijednim živjeti.

Neki baner