Martina Mlinarević Sopta: Žlibina

Jednom je moj bliski prijatelj Srđan Puhalo, inače doktor i inače psiholog, rekao da moja najveća priča tek treba da bude napisana i da je priča oko raka zakurac naspram toga što čeka da bude zapisano iz mene, a što sam prošla sve skupa đuture i oltugedr s rakom. Jer to je priča svih priča ovih balkanskih žlibina. Represija nad pojedincem od strane većine. Ma o čemu da se radilo. Represiju može vršiti familija, društvo, poslovno okruženje, politička struktura, zajednica u kompletu. Ma o čemu da se radilo. Dok je ne napišem, let me tell you about – žlibina.

Žlibina je jedna od mojih najčešće korištenih riječi.

Žlibina kao mentalni sklop kamenjarskih glava, pritom ne misleći na geografski pojam (jer je više moja baba kozmopolita nego netko iz grada) nego na kamenjarstvo kao filozofiju ispraznosti duha i neslobode uma. Pobjediti žlibinu ne dopuštajući da žlibina pobjedi tebe trebao bi biti vrh himalajnosti svakog pojedinačnog života. Okus besmrtnog mira. Nažalost, živimo u tamnicama koje su sve suprotno od toga.

Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači. Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše „sopstveni“, pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikad žlibinac. Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg.

Žlibina ima raskošne zastore na prozorima, ali viri iza njih u svako doba.

Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kad se okreneš sebi tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti. Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kad ode u svijet ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kad je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma.

Neki baner

Žlibina voli kad kažeš da nisi sretan, pače obožava, to je pogonsko žlibinsko gorivo. Ali prezire kad se o sreći sopstvenoj pozabaviš. Žlibina vjeruje samo u hešteg hepines. Žlibina ne zna jel se to piše sa dva “p” ili dva “s”, ili oboje podvoje, ali bitan je hepines. Žlibina iza heštega hepines dobija šamare, razbija tanjure, spava sama, galami, pije, plače i pizdi, ali to nema veze, dok god ostatak žlibine dodaje lajk na hešteg hepines. Žlibina siluje hepines dok u hepinesu ne ostane zraka ni za disanje. U žlibini iza heštega hepines žive najnesretniji ljudi.

Ako skupiš dovoljno muda i u bilo kojem trenutku iziđeš iz žlibine, žlibina će se pobrinuti da to nikad ne zaboraviš. Dijapazonom cipelarenja, razapinjanja i šikaniranja, jer si uradio sve za šta žlibina nema muda u svojim privatnim žlibinama.

A imati muda gledati žlibinu u oči i biti jači od žlibine, muda su neviđena.

Nekad ćete možda morati donijeti najteže odluke, i biti ćete samiji nego ikada, prolazit će pored vas kao da ste šugavi, pljuvati vam pod korake, sve prelazeći na drugu stranu ceste da im ne pređe od vas ta, božemiprosti, odlučnost. Vjerujte u svoje odluke, čak i onda. Ne dajte da vam ubiju snove. Postoji sreća veća od heštega. I život izvan žlibine.

Kad ga dosegneš, uspravan, žlibinom neokrznut, možeš reći da si istinski živio, bio zdrav i u raku, i da ne bi žalio smrti, da se sutra dogodi.

Izvor: Martina Mlinarević Sopta Fan page / Photo: privatna arhiva autorice
Neki baner