Procijenjeno vrijeme čitanja: 2 minutes
Ova jezivo dobra zbirka pripovjedaka Maše Kolanović “Poštovani kukci” počinje portretom bivšeg i sadašnjeg Dubrovnika, kroz, jedinstvenu priču skoro pa bivših stanovnika – kukaca i sadašnjih – zmajoljubaca. Maša na maestralan način slika obrise grada Dubrovnika kakav je nekada bio i portret društva u koji smo se sada pretvorili; senzacionalistički, potrošački i ne tako životni.
Takav je svijet koji mi sada živimo, a koji nam ova mlada, talentirana spisateljica bez patetike, ironično i duhovito predstavlja, što donekle ublažava gorčinu naše svakodnevice.
U jednoj Mašinoj priči se iz simbolične škrinje davno preminule majke bude sjećanja i mirisi davnašnje kreativnosti spram današnje uniformiranosti i nedostatka ideja, utopljenosti u masu jednakih.
Strašno mi je bilo to kako smo postali gadljivi i nesuosjećajni pred tuđom nesrećom i ljudima koji tragaju za boljim životom, kao da se to isto nije dogodilo nama prije samo nekog vremena. Kako smo od ljudi koji se gledaju u oči, drže za ruke, razmjenjuju kolače i posuđuju potrepštine po susjedstvu, postali kukci koji gledaju u lutke u izlozima, kupuju “bolje” živote, okreću glave od poznanika i drže zaključana vrata, kao da smo i sami štetočine koje se plaše da će biti istrebljene.
Izgubljeno društvo
Kako smo postali društvo koje se najbolje osjeća kada kupuje u Konzumu i dm-u koje Maša provlači kroz svaku svoju priču isto tako neizostavno kao što su, nažalost, postali dio naše svakodnevice i rutine življenja. Kako smo postali publika kod koje bolje prolazi crna kronika, nego feljtoni iz kulture. I kako su banke postale sablasne crne rupe naših opustošenih zemalja koje prijete sa svakog ćoška ne bi li usisale u sebe još ono malo životnosti koje dostojanstveno čuvamo.
Uistinu veliko ime na našoj književnoj sceni. Divila sam se Mašinoj vještini i umijeću pisanja ovako snažnih priča koje nas gađaju u srce i dušu maljem apsurda i ironije naše stvarnosti.
Čitajte s radošću,
Vaša Tatjana
Najteže je pričati o sebi, zaviriti u sebe i suočiti se sa sopstvenim bićem. Zovem se Tatjana Kožul i profesor sam srpskog jezika i književnosti i najviše bih volela da su ovaj deo napisali moji učenici jer bi oni to, svakako, bolje učinili. Sve u životu radim srcem i stalo mi je do toga da dotaknem srca drugih ljudi i ostavim trag. Radeći posao u školi nebrojeno puta sam dobila potvrdu svoga rada i to zaista nema cenu. Kada znate da ste nekoga inspirisali, usrećili, ohrabrili, osnažili i oraspoložili, to vam daje krila i vetar u leđa da budete još bolji kako bi drugima mogli dati još više.