Maske

Kada sam bila mala bojala sam se grmljavine, vuka iz Crvenkapice i maskiranih ljudi u vrijeme poklada. Kada bi grmjelo šćućurila bih se u majčinom krilu i drhtala čekajući da prođe. Vuka iz Crvenkapice bih ponekad sanjala i bio bi užasan, hodao uspravno na dvije noge te me baš kao i Crvenkapicu htio ugrabiti i progutati. A u vrijeme poklada doslovno ne bih izlazila iz kuće. I premda sam većinom znala tko je ispod maske ništa mi nije značilo jer sam u glavi kreirala priču da kada osoba stavi masku na lice, više nije ta osoba, odnosno, da je preuzme maska i da je posve pod maskinom utjecaju. Tu teoriju mi je potvrđivalo ponašanje. Svi su znali da se bojim, ali im nije palo na pamet da me zbog toga puste na miru, naprotiv, često mi se činilo da sam im glavna meta.

Sjećam se da bi me tih dana mama morala voditi u školu i dolaziti po mene po svršetku nastave. I kao da to nije bilo dovoljno, taj sav strah, druga djeca su mi se zbog toga rugala. Sada sam odrasla i prerasla sam te dječje strahove, međutim, ostali su u sjećanjima kojima se ponekad smijem. Da, sada mi je to smiješno, ali… sada često razmišljam o nečemu drugom. Znam da grmljavina nije tako strašna, da vuk iz Crvenkapice ne postoji i da ljude u vrijeme poklada ne preuzme maska kada je stave. Ti strahovi su bezvezni i neopravdani. Ono o čemu znam razmišljati (možda češće nego bih uopće trebala), su maske koji ljudi nikada ne skinu, koje nose čitavi život kao svog vječnog suputnika. I ne, nisu me na to potaknuli ljudi iz moje blizine koji su se itekako skrivali ispod maski, koji su nosili namjenske maske, nego istina da je svijet prepun takvih ljudi. Vjerujete mi? Da? Ne? Možda? Kako god. Ispričat ću vam jednu priču pomalo s bajkovitim štihom i banalnom temom, a onda sami prosudite. Nije važno je li istinita ili izmišljena, važna je poanta…

Dugi niz godina dvije su maske lutale svijetom u potrazi za ljudima koji će ih staviti na lica i nositi cijeli život. Znale su da će ta potraga na kraju biti uspješna, ono što ih je mučilo bilo je pitanje kakve bi trebale biti, što bi trebale predstavljati.

– Trebale bismo biti loše – reče jedna. – Pritom ne mislim da bi išle u krajnosti, nego ono, služile bi za sitne laži. Ljudima bi bilo lakše. Stavili bi masku u trenucima kada su svjesne da je bolje slagati nego reći istinu. Kada te prijatelj pita kako si, ponekad je bolje reći dobro sam, nego objašnjavati što te muči ili pak kukati i što sve ne.– Da, u pravu si, ali poznavajući ljude od sitnih laži, korak po korak, došli bi do velikih, čak neoprostivih.

– Hmm… da. S tim nisam računala. Sitne laži su već pri samom postanku osuđene na rast. Da, ne postoji manja i veća laž. Laž je laž i kakva god bila uvijek nekoga povrijedi. Znači, trebale bismo biti dobre maske – zaključi smjelo. – Znači, trebamo posve izbaciti laži, odnosno, djelovati tako da uopće ne dolazi do pitanja kako si i svega ostalog.– Dobro veliš – reče druga maska. – Ali kako to misliš izvesti?

Neki baner

– Pa… uvijek možemo preduhitriti pitanja. Kada sretnemo nekoga tko bi nas mogao pitati kako si možemo odmah djelovati pa se nasmiješiti i mi pitati tu osobu kako je.
Druga maska je kratko promislila. – Čekaj. To dođe na isto. To je isto laž. Znači, pitat ćemo nekoga kako si samo kako bismo izbjegli da se nas pita. Eto, to bi pitanje bilo s ciljem. Ah, vrtimo se u krug.

Sada je prva maska promislila. – Zašto uopće moramo biti maske koje će se baviti banalnim pitanjima poput „kako si“?

– Naravno da ne moramo, to je samo primjer koji si, uostalom, ti navela. Ja mislim da je posve svejedno čime bismo se bavile. Kamo god krenule i čime god se bavile na koncu bismo služile za prevaru. Razumiješ? Bile mi dobre ili loše na kraju smo ipak maske, nešto što čovjeka skriva od drugih, pa možda i od samim sebe. Zapravo, ne postoji mogućnost da uopće budemo dobre. I nekako bi bilo podnošljivo kada bismo služile, reći ću pomalo neukusno, običnom puku. Zamisli da služimo nekome na važnom i visokom položaju, pa i onima koji u rukama imaju tuđe živote, ne doslovno, ali ipak dovoljno da se zapitamo o pravednosti svog postojanja.
– Ooo… pa to je strašno i pomisliti.
– Jest, uistinu jest. No još je strašnija činjenica da smo shvatile tko smo, a unatoč tomu, služit ćemo ljudima. U manjini će biti oni koji nas neće s osmijehom na licu prigrliti.

Nakon tih riječi obje su maske osjetile duboku tugu zbog svog postojanja. Nije bilo moguće da nestanu, stoga su teškim koracima i bolnog srca krenule u svijet. I ljudi su ih stavljali na lica.

Jeste li shvatili poantu? Možda je ova priča smiješna, ali maske itekako postoje. Svakodnevno ih viđamo i osjećamo. Premda takvi ljudi misle da ih maska štiti, zapravo su prozirni. U jednom trenutku se razotkriju, prije ili kasnije maske padnu.

Jednom sam čula da je svijet veliko, šareno igralište, da trebamo uživati u životu, zadržati dijete u sebi i prepustiti se tom velikom igralištu. Trebamo se igrati, ne sa životom, ali svakako s jednim njegovim dijelom. Meni je to naprosto smiješno. Mogu prihvatiti da je svijet igralište, da trebamo zadržati dijete u sebi, ali nipošto ne mogu prihvatiti da se možemo igrati. Priznali ili ne, jednom moramo odrasti. I sama sam odrasla. Isto kako sam prerasla svoje glupe strahove, tako sam prerasla i djetinje poimanje života. Kažu mi da sam se promijenila. Jesam, naravno da sam se promijenila, pa ne mogu zauvijek biti dijete ili tinejdžerica. I nisam tu samo ja u pitanju. Svi se mijenjaju. Ljudi se stope s godinama, sa stvarnošću, svim usponima i padovima, sa svime što im život donosi, samo, neki stave maske i nose ih cijeli život. E upravo ti ljudi doslovno shvaćaju pojam igrališta i prepuste se igrama. A prečesto su nesvjesni da neće vječno trajati. Maske postoje i uvijek će postojati. Mogu se staviti na lice i nositi, ali isto kao što se mogu staviti na lice mogu i pasti. Svaka maska, ma koliko god se činilo da je čvrsta i stabilna, jednom će pasti. Mora! Ludo je vjerovati da neće pasti.

I na koncu, ne postoje dobre i loše maske. Sve su one najobičnija prevara, paravan iza kojega se krije ludost, ljudska ludost.

Božana Ćosić

Neki baner