Mi, malo ranjeni

Da vam krenem pričati od samog početka, ne biste vjerovali kako je kad se spoje dva teška karaktera. Svaki sa svojim ožiljcima i traumama. Dozom nepovjerenja i puhanja na hladno. Dvije ličnosti sličnih obiteljskih situacija, ali vlastitim glavama i odlučnošću da idemo istim stopama. On svoga oca, a ja traženja svoga u njemu. Komplicirano, ali tražiš ono što nisi imao. Jedna od najdražih izreka mi je – pazi kojeg vuka hraniš. Mislim da smo mi odabrali nahraniti pravog vuka.

Iako je u početku bilo teško, naučili smo biti u vezi gdje je ljubav svakim danom sve veća, ali nismo trebali učiti voljeti jedan drugoga.

Mislim da smo se zavoljeli prvog dana, ali bilo je podjednako važno zavoljeti sebe u tom procesu, naučiti ponovo vjerovati i stvarno osjetiti tu silnu ljubav s kojom smo rođeni, a bez straha. Ne želim uopće reći da straha nema. Ima, ali ne možeš živjeti život razmišljajući 10 godina unaprijed i očekivati da ćeš znati što će se dogoditi. Jer onda stvaraš baš scenarije koje ćeš preslikati na drugu osobu, koja tebi ne čita misli i ne zna što si zamislila u glavi, a isto tako ne može to ni ispraviti. Prestaješ uživati u sadašnjosti i ljubavi u ovom trenu, kad razmišljaš što će se već sutra dogoditi. MOŽDA dogoditi.

Teorije o ljubavi, teorije o životu, teorije o svemu!

Stvarno trebamo prestati preslikavati i živjeti tuđe teorije. Teorije o ljubavi, kako ona treba izgledati, kako živjeti. Ne možemo živjeti kroz tuđe ljubavne priče. Moj život nije isti. Mogu nam iskustva biti ista, ali naši dojmovi su drugačiji, drugačije ćemo reagirati, mi smo drugačiji.

U početku je bilo teško ne uspoređivati se s drugima, čitati razne savjete i ne misliti da je tako i kod mene. Pogotovo loše i negativne priče. 10 znakova da ste u vezi sa psihopatom, kako privući dobrog muškarca, same sebi ste dovoljne, a i kako je lako smršaviti. Bezbroj informacija za koje kažemo da su nebitne i da nas se ne dotiču, polako se uvlače u našu podsvijest. Tako je i meni samoj, nešto o čemu nisam ni razmišljala i govorila da je nemoguće, utkano je u moju podsvijest.

Uvijek su me učili da sve proizlazi iz obitelji. Trebala bih gledati pozadinu, odgoj i način života.

Trebala bih, ali uvijek se sjetim svoje pozadine, nije i moja strana baš idealna (tatina strana obitelji).

Biti dijete rastavljenih roditelja

Moji su se rastali kad sam imala 9 godina, a sestra nepune dvije. Viđale smo ga povremeno, za ljetne praznike, nekad zimske i to je to, uvrh glave. Možda prvih pet godina, na mjesec dana.

Nedovoljno da bismo se zbližili i formirali nekakav odnos, a i kad smo bili skupa, uvijek je imao pametnijeg posla. Valjalo je uhvatiti boju, možda otići na tenis, ali nikako baviti se nama jer smo mu bile dosadne ili je jednostavno bilo kasno. Ja sam bila dovoljno odrasla da vidim apsolutni profil budaletine, koja nešto obeća i to ne ispuni.

Vjerojatno sam zato, 10 godina poslije, bila iznenađena kad neki muškarac ispuni obećanje ili pak ne ispuni, ali ja sam to vrlo lako oprostila i našla izliku. Jer, koliko god sam ja znala da to nije u redu, nešto unutar mene je shvaćalo i našlo opravdanja.

Pretpostavljam da mu se nije dalo družiti sa mnom, nisam bila nešto zanimljiva, vjerojatno premlada za neke životne teme, a svakako sam trebala saznati cijelu istinu kad budem imala 18 godina. Pogađate, napunila sam 18 godina, a nije mi ni čestitao, toliko najavljivane istine nije ni bilo. Uostalom, da je i pokušao ne bi mu to prošlo s obzirom na to da je vjerojatno bilo protiv mame i mamine strane obitelji.

Moram reći da smo mi, djevojke samohranih majki, od samog starta stigmatizirane kao djevojke sa očevim kompleksom. Jer je nemoguće da djevojka odraste, a da nema utjecaja muškaraca. Nemoguće je zanemariti stranu u kojoj je napuštena i da sve gleda pozitivno. Bolje je bez toga jer bi možda gledala nasilje, alkohol ili bilo što drugo, ali ne. To je otac, treba biti dio života, a isto tako ona sigurno ima ’’daddy issue’’.

Prije sam se toliko smijala na svoj račun, jer sam mislila da me to ne smeta. Ne smeta me to što nikad nije bio dio života. Smeta mi što odmah imaš naljepnicu na čelu. DADDY ISSUE. Svaki partner koji odabereš, sigurno tražiš tatu. Ah, zar toliko volimo poznate osjećaje da ćemo tražiti osjećaje iz djetinjstva, samo da ostanemo ušuškani u poznatom.

Mi, malo ranjeni
city fashion people woman
Photo by Olya Kobruseva on Pexels.com

Što nas to privlači u negativi i crnilu?

Što je dobro u negativnim osjećajima? Zašto ih tražimo? Nema smisla. Odrastamo, trebamo raditi na sebi, na mišljenjima. Tražiti svoju sreću, iscijeliti bol iz djetinjstva i tražiti lijepe osjećaje koje će nam netko probuditi.

Zato me počelo to smetati, možda sam stvarno iscijelila. Nisam svoje djetinjstvo, nisam svoja mama, a ni tata. Ja sam svoj čovjek.

Ja mogu birati svoje osjećaje, ja mogu promijeniti kako se osjećam i ja mogu mijenjati svoj život u što boljem smjeru. Ja biram ono što želim.

Nismo svi satkani od trauma, nisu sve obitelji iste, a niti iskustva. Treba upoznati ljude, otići ako ti se ne sviđa ono što si upoznao, a nekad…kad sve otpustiš, kad skineš strahove i traume, shvatiš da je ostala ljubav, kompromis, razumijevanje.

Nađeš osobu sličnu sebi, koja ti kaže da te voli svakim danom sve više. I za koju vrijedi objašnjavati i govoriti svoje misli. Kojoj govoriš o strahovima, iskustvima i pričama drugih ljudi, a koja te umiri. Koja je iz skoro iste situacije kao i ti, ali s tobom gradi nove emocije, a ruši traume, komplekse i sva sranja nakupljena u djetinjstvu.

Jer, nismo svi isti. Veže nas pojam, a na tebi je koliko ćeš se boriti i shvatiti da si ti. Jednostavno ti.

Zajebi traume, komplekse i negative. Kroji svoj život da ti bude sretan.

Neki baner