Vidjela sam jednom izjavu neke starije gospođe koja me natjerala da se ozbiljno preispitam o današnjim odnosima. Već mi godinama odzvanja u glavi, pogotovo u kriznim situacijama kada i sama zbrajam dobre i loše strane svojih veza, stoga se i češće nego inače zapitam u što su nam se to odnosi pretvorili.
Mladi danas imaju tendenciju baciti ono što dotraje, dok smo mi prije sve krpali. Odjeću, obuću, namještaj, predmete, ali i odnose. Nije se tako lako odustajalo.
Jesmo li kukavice ljubavi ili samo cijenimo sebe?
Odustajemo li mi zaista tako lako od naših partnera zbog toga što nemamo vremena ni strpljenja baviti se krpanjem i popravljanjem, a ni živaca trpiti nešto što ne trebamo?
Da, danas je mnogo lakše odustati. Pogotvo ženama, kada ih društvene norme, ali ni uvjeti življenja ne tjeraju da trpe. Konačno smo dobile mogućnost izbora, stoga se odustajanje od života koji nam nije po mjeri čini se kao najbolji mogući izlaz, što ne?
Mnogo smo se promijenili u jednom vrlo kratkom roku povijesti. No, jesmo li uistinu evoluirali ili smo postali emotivno osakaćeniji? Istina, žene danas ne trpe nikakva sranja. Prije su zbog svog položaja bile spremne pregristi jezik i pokuniti se pred muškarcem. Na neki se način to čak od njih i očekivalo.
Društvo je neprestano postavljalo ženu tamo gdje joj je mjesto, dok danas imamo takvu slobodu da ostanemo ili odemo. Jesu li onda odnosi postali nekvalitetniji ili su dapače, kvalitetniji, jer nitko ništa ne gura pod tepih u ime mira u kući?
A kakve su zapravo veze bez obveze?
Što je s odnosima koji sa sobom ne povlače nikakve obveze, usputnim druženjima, jednonoćnim sparivanjima u svakakvim stanjima? Jesu li oni odraz naše evolucije?
Takvih pojmova i prilika nije postojalo dok seksualna sloboda nije donijela prije svega slobodu muškarcima, a potom i ženama, premda je i dalje u društvu žena s mnogo muškaraca kurva, a muškarac s mnogo žena frajer. Je li nježniji spol uopće dobio ikakva prava?
Kakva nam se sudbina piše?
Što nas očekuje? Hoćemo li u budućnosti svi živjeti poput cimera, zajedno, ali svatko na svojoj strani sa svojim životnim navikama, pa povremeno upražnjavati sada već ionako razonodni seks u ime čiste fizičke aktivnosti?
Ili ćemo se pak pronaći u nekim partnerskim odnosima koji ne uključuju zajedničko življenje, ali podržavaju druženja u ime dobrobiti djece, pa ćemo na obiteljskim okupljanjima imati svakakvih kombinacija?
Ili ćemo možda svi završiti u nekim većim zajednicama gdje će raznovrsno partnerstvo i šaroliko življenje biti sasvim normalno i zdravo?
I baš kao što nema kraja tehnološkim naprecima, ni znanstvenim istraživanjima, tako mi se čini da neće biti kraj ni (r)evoluciji odnosa.
Dokle ćemo se razvijati i u kojem smjeru te je li to uopće dobro za nas postat će više osobno pitanje, nego pitanje društvenih okolnosti. Ja, možda naivno, još uvijek vjerujem u svetu ljubav te s obzirom da smatram kako na kraju svatko može biti sa svakim, zašto se ne bismo potrudili oko onoga što već imamo?
