Možda ne postoji zauvijek, ali postoji spoznaja da nijedan trenutak s njim ne želim propustiti

Volim nasumično upaliti radio ili kliknuti na neku davno složenu YouTube playlistu i pustiti da me muzika prati dok klizim kroz dan. Jutros je kockica pala na Bon Jovijeve hitove. I dok je on onim svojim hrapavim glasom obećavao svoje srce zauvijek, nekoj, nama neznanoj ljepotici, ja sam pomislila kako obećanja ništa ne znače. Čak ni ona u pjesmama koje postanu bezvremenski hitovi.

Always… – kako lijepa ideja.

Ali nerijetko, to ostaje samo riječ. Samo obećanje bačeno u vjetar koje negdje putem, na mala zrnca prašine, svedu vjetrovi i tuđi koraci. A našim srcem uvijek netko šeta, voljeli mi ili ne. Živjeli mi neku novu priču ili još uvijek po tim klijetkama i pretklijetkama gurkali neku odavno završenu ali nezaboravljenu.

Always. – i ja sam obećala, ali nisam znala da to obećanje nema stvarnu težinu iako sam ovjekovječila tu priču glazbom i stihovima. A kasnije i svjedočila njenoj izvedbi na velikoj pozornici, gdje je simfonijski orkestar oživio moje emocije i odaslao ih u svijet. Dao ih publici u dvorani Lisinski ali i svim onim tisućama ljudi pred malim ekranima.

Oživjele su te moje emocije u mnogim pjesmama, neke su prešle granice naše zemlje, izvodile se na još većim pozornicama pred još većim auditorijem, ali emocije u njima nisu preživjele.

Always, ipak nije potrajalo zauvijek.

Možemo mi voljeti, duboko i strasno i možemo zaista vjerovati da će ta emocija potrajati sve dok nam srce kuca, ali, ne znamo. Jamstva nema. Čak i kad je emocija toliko jaka da nas navede da pomičemo vlastite granice, da se mijenjamo iz korijena, da pišemo skladbe za simfonijske orkestre.

Neki baner

Svejedno, emocija je potrošna, barem ta strasna, iskričava, čarobna i pomalo bunovna, okusa opsesije. Nešto drugo ljude održi u odnosu koji cijeli život potraje, ako potraje.

Pomislim kako oni koji potraju imaju zaista dublju poveznicu, možda su zaista srodne duše, predodređene da kroz ovaj život kroče zajedno. Možda postoje i oni koji iz života u život sreću tu svoju polovicu, svog twin flamea, pa s nikim drugim osim njega ne mogu potrajati. Sve im se veze razvodne i pretvore u ona zrnca prašine.

Sve naše ideje o ljubavi

A možda, ljubav krivo procjenjujemo, možda joj dajemo sve one epitete koje ona zapravo nema. Možda joj nije namijenjeno da traje zauvijek, već to neko vrijeme dok nas oboje čini sretnima. Možda je ona samo pojam kojem sami dajemo kontekst, pa svakome predstavlja nešto drugo.

Možda je postala ideja koju smo silovali svojim očekivanjima, pa smo pod njeno okrilje stavili vlastite zahtjeve, strah od odbijanja, fiksaciju kakva treba biti ta naša prava osoba i kako treba izgledati taj naš odnos, bez da smo stvarnim ljudima od krvi i mesa dali priliku da nas vole i da mi njih volimo i da se međusobno usrećimo.

Always. – mislim da ipak može postojati. Ali s nekim kome još nisam napisala pjesmu, s nekim za koga to nisam imala potrebu jer nisam predosjetila kraj. S nekim tko me svaki dan iznenadio tolikom mjerom da nisam imala vremena razmišljati o svim mogućim scenarijama i vlastitim idejama o ljubavi. S nekim tko je odnos stavio ispred etiketa kojima inače definiramo svaki susret, poznanstvo i emociju.

Always. Kao izrečeni pojam i obećanje nije mogao potrajati, jer čim sam imala potrebu na taj ga način sačuvati, već sam osjećala da se gubi. Nevjerojatno je to, možeš nekog čvrsto držati za ruku a nemati ga. I možeš s nekim biti udaljen stotinama kilometara bez da si mu godinu dana vidio lice i biti mu bliži no ikome na svijetu.

Always. Može trajati, može živjeti, može biti.

U osobi od koje to nismo očekivali. U trenutku kojem se nismo nadali. U odnosu koji je trebao postati nešto drugo i na mjestu gdje nije bilo načina da ljubav opstane.

Always. Može postati samo fraza, jer se ljubav ionako ne treba obećavati, ako je ima, nju je dovoljno samo živjeti.

Kliknula sam na shuffle i pustila da mi Yubito sam odredi “sudbinu”.

Playlista se promijenila, red je došao na “I don’t want to miss a thing” i ja sam samo pomislila – kako prigodno.

I onda netko kaže da nam ništa nije suđeno. Baš naivno. A i sama sam u to jednom vjerovala, jednom dok sam još smatrala da moramo dati jamstvo za svoju emociju.

Sad samo živim u trenutku. I tako osjećam svu paletu emocija, tako volim. Ostalo je nevažno.

Neki baner