Mrzim što te volim…

„Šta god da jeste nije ti baš mudar izbor ili ti još ne shvataš da  pada?“, čula sam iza svojih leđa.

„Previše lijepo osvježava da ne bih primjetila“, dodala sam, „Šta  mudraca dovodi do ovog nezdravog života?“

„Pomisao da ti je nestalo piva“, rekao si pružajući isto.

Bila je to prilično svježa ljetna noć i nije mnogo nalikovala na druge. Sjedila sam na malom zidu ispred velike hale iz koje je treštila muzika. Gužva mi baš nije prijala. Bolje reći nije se podudarala sa samodestruktivnim osjećajima u meni. A i remetila mi je tok misli.

Pila sam pivo kao da mi je posljednje i kao da će baš ono izbrisati tragove prošlosti koje ostaju kao rane od urezanih imena na starom platanu. Onome velikom u aleji kojom smo voljeli šetati. Rekao si da su ti platani prva asocijacija na mene, pa se sjetim kako ti je  bilo blesavo što nisam htjela naša inicijale kao podsetnik ljubavi.  Jer, rane nisu ljubav.

Neki baner

„Ja sam se već uplašila da postoji još neki čudak…“, rekla sam  znatno tiše, gotovo
mrmljajući za sebe, no nastavljajući…

„Da voli kišu?“, dovršio si rečenicu.

„Sad te se već i plašim“, rekla  sam, vidjevši  osmjeh na tvojim  usnama, dok ti se kap slijevala sredinom nosa.  Stala je na vrhu i  svim snagama pokušavala da prevali taj zadnji i glavni brijeg i padne  na zemlju.  Znam da sam se jedva suzdržala da je prstom ne razbijem u  djeliće. No, u istom trenu mi se  učinilo i dječije. Nasmijala sam se.  Taj osmjeh je bio kao sunce nakon dugih mostarskih kiša. I bio je  stvaran.


„Imat ću grižnju savjest ako te ubrzo ne natjeram ili u još boljem  slučaju odvedem kući.“

Uputila sam ti poprilično prezriv pogled ispod obrva, pretpostavljam,  jer dodao si kroz osmjeh:  „Ne, stvarno… Vidim da te svirka baš i ne  zanima, a  prije dečka mogla bi naći kakvu upalu“, dodao si  izazivački.

Imaš tu moć natjerati na razgovor kad god to želiš, pa  makar to bilo i površnim izazivanjem, znaš?

„Još na betonu, pa poslije boli ovo – boli ono, već  vidim svoju mamu  kako viče“, dodao si karikaturalno. Nisam sigurna da bi mama djelovala  zadovoljno ulogom, no to nas je prilično zabavilo. I bilo je plod čiste ljubavi, mama bi razumjela.

Živiš li još svježinu u nosnicama te ljetne večeri , koja nije mnogo  nalikovala na druge, pitam se? Uz loše pivo, osmjeh i kišu. Slušaš li  je sada ili još uvijek muzika zaglušuje njen zvuk?

Nekad sam ih sve voljela. Gotovo tim redom. A sada…  Mrzim ih. Ljeto samo budi nostalgiju, a kiše su nalik  magnetu za usisavanje energije. Tvoj osmjeh kao uspomena zna zaboljeti  jače od ikakve klevete i kletve.  A i pivo rijetko da pijem.  Njegov  gorak ukus smeta. Ali, to već znaš. I ovu sobu mrzim… Ovdje, daleko od svega toga. Od prevrućih,  hercegovačkih, probdijenih noći. Od mostarskih kiša. Ovdje gdje sam ti  bliža, a kao da sve dalja bivam.

Mrzim svaki njen kutak u kojem si me odlučno uzeo, a ja se predala  uzdahom dokazujući da ti pripadam.

On te molio da ne prestaješ. Što  sam manje marila za visinu tona ti si dokazivao kako možeš bolje i  bolje. Volio si kad sam glasna, jer volio si prije svega da dobijaš  priznanja kako si odličan u svemu što radiš. A, voljela sam da ti  laskam. Ložilo me kad si se trudio iz sebe izvući maksimum.. Imaš taj  natjcateljski duh koji mrzim. Jer je bio podsticaj da ti pariram.  Možda sličnosti i nisu tako dobre?!

Ali, znaš da lažem, jebi ga! Ti uvijek znaš. Tebe i sebe ne mogu  lagati. Mrziti ih značilo bi mrziti prošlost, a ona je sve što jesam.  Tebe i sebe ne mogu mrziti, i to znaš. Ali pišem papiru da ne pišem  tebi. Lakše je.  I bilježim trenutke da ostanu prkositi zaboravu.
I ko zna…? Možda ih nekad zajedno, uz osmjeh, budemo čitali, dok ti  ruka bude klizila niz moja gola leđa.

Ko zna…!?

Pipi

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.