Muško je – kriv je! A ti si, da pogodim, apsolutna svetica?

Sreli ste se, zaljubili, zavoljeli, posvađali, udaljili i onda prekinuli? Ili još gore, ostavio te? I od tog trena, on je kriv za sve što ti se u životu dogodilo? Ili je bio gad koji te varao ili je kreten koji te nije slušao ili je majmun koji je vidio samo sebe ili je bio užasno škrt. A ti si u toj vezi, kao i u onim vezama prije, bila apsolutna “svetica”.

Naravno da postoje loši muškarci, rekla bih općenito loše osobe, pa apropos toga možemo fino zaključiti da postoje i loše žene. Banaliziram, ali lako je generalizirati pa uvijek krivicu u nekom odnosu svaliti na jednu stranu. I istina je da to mnogo češće rade žene.

Za što ga sve zapravo optužuješ?

I okej, hajdemo poći od pretpostavke da je on zbilja zaribao stvar i da je uništio vaš odnos, ali kako je moguće da je kriv za apsolutno sve? Zar je on bio u svim sferama tvog života pa je sve uspio pokvariti ili se tebi svijet vrtio oko njega?

Osobno me podosta znaju naživcirati cure kojima je uvijek neki frajer kriv za sranja u njihovom životu. Mogu otvoreno kritizirati jer i ja sam žena.

I ja sam voljela i patila, zaljubila se preko ušiju i strašno se razočarala. Pa probala s drugim al’ tek to nije išlo i onda sam sve pustila, okrenula se sebi i ni u jednom trenutku nisam krivila njih za loše stvari koje su mi se događale. Čemu? Imali su i oni svojih sranja čisto dosta. Sami si zakompliciramo život, sami si ga možemo i pretvoriti u bajku. Apsolutno sve o nama ovisi.

Zato mi nisu jasne žene kojima treba muškarac da bi ih kroz život vodio ali i da bi ga mogle kriviti za sve, ako veza il’ brak propadne. Nisu mi jasne jer nisu naučile voljeti sebe i naći svoju sreću bez njega, svoj uspjeh bez njega, svoju nit vodilju. Možda je meni lako trkeljati i biti “pametna” kad imam svoju glazbu.

Kad zagusti i kad mi sve prisjedne zatvorim se lijepo u svoj svijet mašte i skladam il’ satima nešto petljam po studiju, dok svoje frustracije ne pretočim u novu pjesmu, ali ako mogu ja, ako mogu mnoge meni drage prijateljice, zašto ne bi mogla većina žena?

Žena “patnica”

Istina je ta da u principu žene vole biti slabiji spol. Potlačene i razmažene, vole da se netko brine o njima i da nekog mogu za sve kriviti. Vole biti patnice i ne vole nikog tko im ne da, da likuju na tom svom patničkom prijestolju. A muškarcu po prirodi pripada uloga kretena, macho mana koji će zabrljati, koji će sve pokvariti, uloga negativca. Ma zašto?

Kad dobro zbrojim sva poznanstva u životu i analiziram na tren tu matematiku, shvatim da su žene u mom životu u 99,9% slučajeva bile apsolutne kučke, lažljivice, prevarantice koje su mi hladno zabile nož u leđa kad im je tako pasalo. Pa toliko o prijateljstvu.

Muškarci, oni su posve druga priča, bili mi oni frendovi il’ bivše ljubavi, svi su bili ljudi na mjestu i sa svima sam dobra, ni jednog muškog frenda nisam izgubila, svaki je i dalje dio mog života i dobrodošao na mom pragu. Nijedan mi nikad nije lagao, nije naše prijateljstvo stavio na kocku, nijedan nije izdao nešto što bih rekla u povjerenju.

Muška jednostavnost

Muškarci su bolji prijatelji. Vesele se uspjehu ljudi koje vole, podržavaju, rame su za plakanje, oslonac. Stabilniji su, a nekad čak i mnogo emotivniji i vjerniji. Zato ne volim stereotipe. Oni danas više ne pale, nemaju veze sa stvarnim svijetom. Muškarci više nisu lovci, oni su lovina, izgubljeni u emotivnom paklu žena koje ih ulove.

I bili krivi ili ne, na kraju uvijek ispadnu krivi. I to samo zato, što se na koncu konca lakše snađu, to im je u genima, okrenu se bar većina i ne žele plakati nad prolivenim mlijekom. A žena “patnica”, njoj je najlakše cviljeti. I satima pričati o svemu “što kod njega nije valjalo” i svemu “što joj je on skrivio”.

I nakon njega, cijeli njen svijet vrti se oko njega. Autodestruktivno. Očajno.

Frustrirana i ogorčena žena ipak će na kraju najviše povrijediti sama sebe a toga nije niti svjesna. Muškarci su isto samo ljudi od krvi i mesa, nisu čudovišta, poslana na zemlju da bi nama ženama zagorčavala život.

I mi smo pune mana, a najveća mana je ta što nismo spremne priznati svoje greške. I dokle god je tako i dokle god na sebi ne budemo radile, pa kako možemo očekivati da će išta štimati? Kako će netko drugi voljeti ono što ne volimo same?

M.M.