– I što kažeš hiljadu dolara mjesečno smještaj u New Yorku?
– Sredio sam sve, krajem januara odlazim. Prvih par godina bit će teško.. Ali tamo makar znaš zašto radiš. Ne želim da se vratim.
Priča moj dugogodišnji kolega i prijatelj o obećanoj dalekoj zemlji, negdje tamo na kraj svijeta. Knedla u grlu već se dovoljno stegla. Drhtavim glasom lupam neke šale, izmišljam viceve.
Čuješ li domovino?! Odlazi ti sin. Na neko ljepše, srećnije mjesto. Zauvijek..
Čime se može mjeriti tvoja ljepota? Beskrajnost tvojih izvora čistoće, vatra tvog ognja? Čime se mjeri ljubav vrelog podgoričkog asfalta u paklenim avgustovskim danima? Nemamo ništa sem zgrada, kažu. Rođena sam u jednoj takvoj, staroj oronuloj bolničkoj sobi mog rođenog grada. Podgorica. Najvoljeniji grad na svijetu. Udahula sam prvi kišni oktobarski dan. Tumarala prašnjavim stazama donjogoričkih makadama. Sjećam se kao klinka, krali smo šipkove Šemu koji je živio iza škole. Kupali se na Sitnicu koja je led ledena i u sred ljeta. Ili je ledena ili presuši, pa se foliraš da si preplivao do bera, a jedva si je pregazio. Skupljali smo se kod crkve među dva naselja pa smo se vječno tukli u čopore čije je što.
Ljeti su nas slali na Verušu. Čim se škola završi u planinu. Niko te ne pita, hoćeš li ili nećeš. Baba sa nas desetoro kao vojskovođa. Najlješa planina na svijetu. Tu vam je nebo blizu , a mjesec u hladnim ljetnjim danima okrugao i bijel kao pleh. Znali smo satima da tumaramo po uvalama, da se dan danas pitam kako smo živi ostali. Po vrhovima se snijeg zadržavao po cijelo ljeto, a u potocima gdje smo pojili konje satima smo lovili žabe i punoglavce. Deda me naučio da gulim šoljeze, opake zelene drače, koje imaju gorak plod. Kad se ploda dokopate nema tog ukusa koji mu može parirati. Ukus pobjede.
Nepreglednim beskrajnim zelenim predjelima trčala sam dok se ne onesvijestim. Igrao se fudbal od jutra do mraka, pa ako se zaplačeš kad te neko oplete po ćevanici jer si žensko ispadaš iz ekipe. Znalo se da je vrijeme ručka kad se baba razdere toliko glasno da je kilometrima niz planinu odzvanjao njen glas. Ako ko, ne daj bože, zakasni znala je da ga mlatne svježom granom koprive, pa ti noge dobro zapamte plihove i svrab. A noći, noći su bile magične. Lovili smo svice iza plastova sijena, to su vam male bube sa krilima koje svijetle u svim bojama. Milioni svitaca prospu se ravnicama, a mjesec se spusti skoro do potoka da si pola života ubijeđen da ga možeš dohvatiti. Kad pronađeš sovino gnijezdo, penjući se kozijim stazama uz Đebezu, pa joj ukradeš jaje, vjeruješ da si Herkules. Bježiš, pod napadom adrenalina prestravljen, ali držiš ono jaje nježno jer ti je to jedini dokaz da si heroj. Rasla sam kao divljakuša, kroz vene mi je tekla krv planinskih izvora i snaga njene beskonačnosti. Ovdje na ovom tlu moje su dječačke stope pustile korijenje, ovdje ću se zauvijek vraćati.
U 19:00h odmah posle dnevnika skupljali smo se uz mali crno-bijeli TV i čekali Digimone. Posle večere od domaćeg sira i hleba iz šporeta na drva, ostajali smo do kasno u noć da slušamo priče starijih lovaca, koji su vidjeli i čuli ono što nikad niko nije.
Krajem ljeta, ko je poslednji od komšija kretao kući kolima, vodio nas je nazad u Podgoricu. Mene i brata je majka znala samo da prepakuje i pošalje u Bečice u odmaralište. Oporaviće ti slana voda ta izderana koljena govorila mi je majka, dobićeš malo boje pred školu.
Nijedna zemlja na svijetu nema more kao moja zemlja. Dok se kupate u Jadranu, a okolna brda se oslikavaju u vodi ispred vas, pluća vam se rašire toliko da vam se čini da možete roniti do Italije. Sitni pijesak ili ponte zavisi što više volite, pružaju se duž čitave jadranske magistrale i samo treba da zastanete i da se divite predjelima netaknute divlje prirode. Kao djevojčica provodila sam dane u odmaralištu ili kod tetke u Boki. Boka je prirodni fenomen moje zemlje, zaliv kojeg dolaze da vide iz svih krajeva svijeta. Vječno sam se sa mora vraćala sa pregrštom diploma, za plivanje, recitovanje, maskenbal.. Vodila sam dječje večeri i bila animator programa. Sad kad prođem pored odmarališta u Bečićima kad nema nikoga, čujem žamor i smijeh, svađe, popale mi se leptirići prvih simpatija. Zasmiju me vještački nokti koje smo kupovale na trafici, pa lijepile super ljepilom po noktima, kineske maskare kojima smo se šminkale dok nam rijeke suza teku iz očiju, ali nije to bilo bitno tad. Bitno je bilo udesiti se za igranku, jer je Saša dolazio svaku noć na zid da me gleda. Čujem i sad njegov glas: “Smiješ li da pobjegneš noćas, idemo za Budvu vozićem?”
Daleko negdje od Amerike. Iza sedam gora i sedam mora.. Spava jedan svijet. Jedna mala prelijepa zemlja. Tamo su vam ljudi oholi i gordi, ali će prvi skočit’ upomoć ako vam što god zatreba. Tamo se slavi slava po nekoliko dana, na sahranama se jede i pije. Njegoševom zemljom koračaju heroji. Majke nas uče poštenju, djedovi nam ginu za moral. Braća nas čuvaju kao zenice oka, a mi svi sanjamo velike snove. Ima i među nama zalutalih pa nas osuđuju po svijetu zbog njih. Ali mi.. Mi živimo jedan dah. Ljepota življenja je disati vazduh moje domovine.
Kad dođete u Crnu Goru zamislite želju. Ovdje Vas Bog čuje jer kažu da smo se nastanili u dolini bogova. Gdje god na svijetu sinovi moje domovine nađu sreću, majka će ih doživotno čekati. Kuća je tamo gdje napraviš krov. Gdje te voljena ruka dočeka pokislog s’ posla. Dom je tamo gdje vam je majka. Stara, vječna, voljena.
Naša zemlja nam je dom.
Vaša J.
Jovana Sekularac
Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*
