2.
Osjetio je kao da je na velikom poljusku, voda se slijevala niz njega. Otvorio je nekako oči i vidio je dvojicu zaštitara.
Onaj što je i prije dolazio držao je kantu s vodom. „Ova druga polovica neće biti potrebna, aaa? Šteta je bilo ikako trošiti na tebe“, rekao je i opet udario u svoj ciktavi, prepoznatljivi smijeh. Drugi čuvar je samo stajao i posmatrao. Bio je novi. Jako mlad, mršav, ne previše visok dečko. Plava kosa i plave oči, svježe obrijan, nije ličio na nekog kome je ovdje mjesto. Dok je gledao u našeg glavnog junaka u očima mu se vidjelo neko blago suosjećanje. Bio je u bunilu cijelu noć. „Ajde, ustaj na noge, upravnik te zove, a imaš i neke važne goste”, uzviknuo je stariji od njih. Još je držao kantu s vodom.
Zaista je pokušao da ustane, nosila ga je želja da vidi ko je taj važan gost, možda je Bojana. Ali ni to nije pomoglo.„Uzmi ga ispod ruke, povikao je onaj isti, ponovo, izgleda da ćemo ovu mrtvaru morati nositi.“ Uzeli su ga ispod ruku, a on, što zbog toga što ga noge nisu služile, što namjerno, potpuno se oslonio na njih. Doslovo su ga vukli, dok je voda curila s njegove glave. I ona prljava odjeća na njemu je bila mokra, pa je počeo osjećati kako ga prolazi jeza. Vukli su ga tako pravim, dugim hodnikom i kad su došli na kraj, mladić je pokucao na vrata s lijeve strane. „Ulazite, začuo se glas. Prođe dan dok se vi nakanite da uradite posao.“ Neću vam prepričavati ovaj dugi i teški razgovor.
Reći ću vam samo da je imao priliku da izađe. Sve što je trebao da uradi jeste da iz sjenke sada radi za njih, da pomogne da se ovaj bunt ugasi pljuskom vode kako su mislili da su ugasili njega. Da se ljudi vani prikažu kao agresivna, destruktivna gomila nezadovoljna sama sobom, pa zato divljaju. Međutim, za ugasiti ideju potrebno je mnogo više od batina. I kad sve umre ideja živi. I kad umre volja za životom, za ljubavi, za novim početkom ideja ipak tinja. I nema te vode i tih batina i tih prijetnji koja će je ugasiti. Izabrao je da ostane u ovoj maloj, prljavoj ćeliji.
Sad ga je misao vraćala u prošlost. Odkud i zašto je ovdje? Kad je sve počelo? Sjećao se da je nekada vodio miran život. Relativno miran. On, djevojka, pas, njegova kreativnost i pokoja misao o pobuni. Ali nije želio iz nekog razloga da kvari idilu, zato nije prilazio nikakvim grupama. Daleko od toga da se bojao, kao većina. Imao je neki posao, dugo radno vrijeme, a plata taman da bi živjeli. Međutim kad je Bojana otišla iz njegovog života nije imao šta da čuva. Počeo je da izlazi više s društvom, da posao shvata kao obavezu u kojoj se nije pronalazio, samo do tad nije imao izbora. Nema ga ni sad, ali mu je postalo svejedno.
Živio je od slika koje bi prodao. Slabo se hranio, uživao u alkoholu i tu i tamo u dimu uzeta indijska trava. Samo nazivom indijska. Mislio je da će mu to pomoći da zaboravi na razočarenje. Ali tuga se svakim jutrom budila skupa s njim. Ona njegova „ludost“, slikanje, za koju je nekada živio nije više pričinjavala toliko zadovoljstvo, niti mu je pomogla da odvuče misao od Bojane i pobune.
Možda se Bojana samo bojala, kao i svi drugi, sebe, mene, života. Nisam joj pružao i obećavao sigurnost, mislio je. Nisam joj ništa obećao, jer nisam želio da nas vodim zabludama, reče na glas. I ja sam kukavica, bio tad i sad sam. Odustao od snova, razočarao oca. Nesiguran, a ona treba sigurnost. A mislio sam da me baš takvog voli. I ova pobuna je zbog nje. Zbog svih onih koji imaju snove, ali ne i šansu da ih ostvare. Priča o nekoj jednakosti je utopija u kojoj se dave mnogi. Valjda je lakše misliti da postoji. Bajka je uvijek ljepša od stvarnosti. Pa se sjetio oca, kako je umro, i zadnjih riječi, iako je bio mali, ostale su mu urezane u sjećanje: uvijek sanjaj, nikad ne odustaj od snova, u suprotnom nisi ih dostojan. A kad ih ostvariš onda to nisu više snovi. A ti onda sanjaj ponovo. I tako uvijek iznova.
Čovjek bez snova je kao putnik bez ceste, zapamti to. I zapamtio je. Zapamtio je i majku, umrla je, a nije doživjela da me vidi kao muškarca, reče kroz uzdah. Umrla je jer jednako pravo na život i nije tako jednako. Ipak je uslovljeno novcem za skupe lijekove. Ona ih sebi nije mogla priuštit.
A na smrti, kad je više jedva prepoznavao, jer je bila tako mršava i krhka kao slamka, dok je držala njegovu ruku na svojim usnama, nakvašenu suzama, plakala je i govorila da joj nije žao života, samo toga što odlazi, a nije ga vidjela sretnoga. Prkosi životu, inače će te zgaziti kao što ti gaziš onog malog mrava ni ne obazirući se na njegov život. Jer je mali. Ne dopusti da tvoj život bude mali. Tad ću da se osmjehnem negdje gore, i da budem sretna što sam jednom postojala.
A Bojana je bila sve što je, poslije njih, imao, sve čemu se divio i zbog čega je uopšte sanjao. A sad kad je nema, nema ni snova. Nisam dostojan, oče, nisam umio, mama, rekao je kroz suze! Sad je plakao dok je ležao na krevetu. Da, plakao. Pala je u vodu ona sentenca da muškarci ne plaču. Možda neki i nisu, ali on je plakao. Kao dijete kad polomi najdražu igračku, pa tek tad shvati koliko muje značila. Ali ipak me neće kupiti. Moj život je ipak vrijedniji od toga, i nikad im neću oprostiti vašu smrt i dane u domu i jednaka prava. Jebem ja njihova prava. Lakše je naći sumrak u bijelome danu, nego pravdu u bijelome svijetu. A kad izađem naučit ću da sanjam ponovo.
To be continued…
Ramiza Tibo
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!