Ne dopada mi se tvoj bivši, udaću se za njega!

– E neka si ostavila kretena, ionako mi se nikad nije svideo! – rekla je tog dana preglasno moja drugarica kad me je ugledala ispred čitaonice.

Još nisam zaboravila taj ukus gorčine i peckanja u grlu zbog izdaje: ona je imala mišljenje o mom (tad već bivšem) dečku, a nije mi ništa rekla. Kažem izdaje, jer me je par godina kasnije jednakom snagom zasvrbelo oko glasnih žica kad sam saznala da se za njega udaje. Da – moja drugarica za mog (bivšeg) dečka – kretena koji joj se nikad nije svideo!

Nikad nisam bila kraljica drame, pa sam samu sebe iznenadila tog dana kad sam pozvala sestru i jedva promucala: „On se ženi. Sandrom.“ Posle toga je usledio vodopad suza sa grcanjem, jecanjem i gubljenjem daha, iako sam sve vreme podsećala sebe da ga nikad nisam BAŠ toliko volela i kako mi je ona bila SAMO drugarica iz škole, ne ono BAŠ BAŠ NAJBOLJA drugarica.

Bilo je glupo i ujedno nepodnošljivo teško što nisam mogla savladati suze ni sebe. Plakala sam tri sata, uključujući plakanje pod tušem i u jastuk. Glupo. Ženski glupo.

Neki baner

Uspavala sam se u toj agoniji i probudila nenadano u 3h ujutro. Tada još nisam pušila pred mojima, pa sam tiho otvorila prozor, izbacila ruku napolje i zapalila cigaretu otrežnjenja.

– Što plačeš, lujko? Nije da si htela za njega da se udaš. Nije da bi nju uzela za kumu. Šta ti je?

I suze su ponovo krenule da se kotrljaju. Ovog puta bez centrifugalnog usisavanja duše. Samo su klizile niz lice – bez nagoveštaja da će se ikad zaustaviti. Nije mi bilo jasno. Čega mi je to žao. Neprestano sam vrtela razgovor sa sestrom u glavi:

– Kojom Sandrom? Onom tvojom? Onom što vas je u stopu svuda pratila? Ja sam ti lepo rekla da ne upoznaješ drugarice sa momcima koji ti se dopadaju.

– Ali…

– Šta ali?

– Prema tome nema ni prijateljstva, a ni ljubavi. Samo nepoverenja. Ja neću tako da živim!

– Niko te i ne tera! Nemoj samo da kukaš sad kad te je tvoje poverenje dovde dovelo!

– Što li sam te pa zvala?!

– Da ti kažem da ćeš biti dobro. I da ni on, ni ona nisu vredni jedne desetine tvoje suzice, a ne svih tih suza koje ćeš isplakati.

– Neću plakati – rekla sam i zaplakala.

Glupog li osećaja! Plačeš za nekim ko nije tvoj, kog zapravo i ne želiš više i zbog nekog s kim se odavno ne družiš. Plačeš, jer znaš da su njih dvoje – baš takvi kakvi su – zapravo jedno za drugo, a da si ti epizodna uloga u toj predstavi. Plačeš zato što si stvarala predstavu o bilo čemu, pa eto i o tom nazovi – prijateljstvu i recimo – ljubavi.

Nisam bila dobro, jer sam poželela još jednom da se vratim u to doba kad je najveći problem bio taj što mi nije poželeo sreću dan pred kolokvijum. Kad je ona umela satima da sedi u mojoj studentskoj sobi, da mi gleda u šolju i izmišlja priče o tome kako ćemo fantastično provesti leto, samo da prođe ispitni rok. Bili smo mladi, bezbrižni i laki. Valjda je zato i njima dvoma bilo tako lako da se bez brige smuvaju tri meseca posle našeg raskida. Tad, na primer, nisam plakala. Bila sam besna, razočarana i zbunjena, ali ne i tužna. Imala sam svet ispred sebe. Kažem vam, nisam nikad bila drama queen.

Ekran mi je zasvetleo i još nisam otvorila sestrinu poruku do kraja, a već sam se smejala.

Neki baner

Ta tvoja Sandra je baš onako devojka s karakterom! Ne dopada mi se tvoj bivši, udaću se za njega! Ha ha! Znam da si budna i da pušiš na prozoru. Legni da spavaš, njih dvoje odavno nisu deo tvog života, ne vraćaj se na to!

Bila je u pravu. Posle prvog naleta besa i talasa iscrpljenosti koji me je poklopio tog leta, sleglo se sve, pa i moja duša. Imali smo po 22 i bilo je smešno plakati zbog drugarice koja ti (ni)je maznula dečka. Mislila sam kako sam na visini zadatka što ne plačem, što sam uvek sveža, našminkana i lepa i što nemam nameru da se stresiram kad ih vidim. Mislila sam kako su budale i kako se sreća ne gradi na tuđoj nesreći, i pritom sam dobro pazila da ipak nesrećna ne budem.

Mislila sam tako i prebolela.

A onda je Fejsbuk, dva dana pred moj 30. rođendan objavio kako će se njih dvoje venčati. Njima sreća, a meni…

– Znaš kako se osećam? Kao da me je neko šutnuo u pleksus. – otkucala sam sestri poruku.

– Jesi li znala da se pleksus naziva još i sunčanim spletom? Zbog spleta nerava i krvnih sudova koji se tu oko želuca nalaze.

– Ako misliš sad da mi praviš poetična poređenja, loš je trenutak.

– Ne, trenutak je dobar, u stvari, odličan da ti se kaže da ne može niko da ugasi sunce u tebi. Posebno ne njih dvoje. Tako da…

– Tako da te volim, znaš?

– Živeli mladenci! Moja starija sestra mi rekla da me voli!

– E ’ajde beži!

Cigareta je odletela daleko. Legla sam da spavam. U stilu Skarlet O’Hara. Ma još bolje.

Neću misliti o tome više nikad.

Neki baner