Prije dvije godine bila sam kuma na vjenčanju najboljoj prijateljici iz osnovne škole. Već su se nekoliko godina prije toga svi oko mene počeli manično ženiti i udavati. Kako bih svjedočila tom svečanom trenutku, morala sam uzeti potvrdu o primanju Svete Potvrde iz svoje župe.
Moj posljednji razgovor sa svećenikom dogodio se prije dvije godine. Bilo je vruće, bila sam nervozna i htjela sam to obaviti što brže. Bila sam nervozna jer se užasavam razgovora s crkvenim licima još otkako me kao 11-godišnju djevojčicu jedan izgrdio zbog nekih sitnih grijeha usred ispovijedi – što 11 godina staro dijete uopće može zgriješiti!? Naša se priča ipak odužila i našla sam se na stolici u župnom uredu kako nervozno cupkam nogama i brišem znojne dlanove o dugačku suknju koju sam obukla na plus tristo jer idem na „sveto mjesto“.
Nakon što je i mene i sestru pronašao u knjizi u kojoj su se vodile evidencije dok još nitko nije koristio kompjutere, odlučio je nastaviti s pričom. Prvo me pitao tko se to udaje, zašto i gdje. Bila sam pristojna i odgovarala sam mu na pitanja na koja zapravo nisam ni htjela odgovoriti. Onda je pitao jesam li ja udana, zašto nisam i jesam li u vezi. Nakon što sam mu rekla da sam dvije i pol godine u vezi, začudio se što ne planiram svadbu jer 25 godina života nije malo, cura sam za udaju. Samo sam mu rekla da mi je još rano.
Htjela sam dodati da je jedino sigurno na čemu moj tadašnji dečko i ja radimo prekid i svađe kojima nema kraja, no taj sam dio prešutjela. Pretpostavio je da mi je sestra udana, a kada sam mu rekla da je više od deset godina u vezi, zgrozio se. Postavio mi je gomilu potpitanja na koja nisam ni znala odgovoriti, a onda se prebacio na roditelje.
Licemjerje “vjere”
Kada sam mu rekla što mi se dogodilo s majkom, njegovo nezadovoljstvo je vidno naraslo. Zna se što katolici misle o samoubojstvu. Njegove su oči poprimile onaj sažaljivi ton, a ja sam imala osjećaj da ću se ispovraćati. Pitao me molim li se za nju. Samo sam dvaput kimnula glavom i pitala se što bi čovjek pomislio kada bih mu rekla u što ja zapravo vjerujem. Izašla sam iz župnog ureda i odmah dobila osjećaj da sam 100 kilograma lakša.
Moja sestra i ja krštene smo u toj istoj župi, samo što tada crkva nije postojala pa su se sve službe obavljale u našoj osnovnoj školi. Naši nas roditelji ne bi ni krstili da se Andrea nije osjećala drugačije od druge djece kada su u četvrtom razredu osnovne škole odjednom svi govorili o Svetoj Pričesti. Devet godina nakon toga, plakala sam u svojoj sobi i uvjeravala tatu da me ne tjera da se krizmam. Izgubila sam tu bitku i moja kuma i ja te smo subote bile jedine osobe koje ne žele biti u toj crkvi. Misa je trajala nekoliko vječnosti, a ja se nisam radovala ni darovima ni tulumu koji je moj tata priredio nakon toga. I tada mi je sve to bilo besmisleno. Zbog čega uopće govorim o ovome?
Zbog čega sam se uopće dotakla Crkve?
Zbog toga što sam oduvijek imala osjećaj da, bez obzira na to što su crkvena lica, ti ljudi ne znaju za prihvaćanje. Zar ne bismo, mi katolici, trebali biti ljudi koji prihvaćaju druge? Često sam se osjećala prozvanom i odbačenom samo zbog toga što mi je otac pravoslavac i zbog toga što mene roditelji nisu tjerali da nedjeljom idem na misu. Zbog čega sam se uopće dotakla Crkve? Zbog toga što je zbog Crkve moja prijateljica s početka priče gotovo morala roditi dijete koje bi se mučilo cijeli život. Iako je imala sve potvrde i dozvole za pobačaj, doktori su se pozivali na savjest i nisu ga htjeli izvršiti.
Zamislite mladu ženu koja doktore doslovno vuče za rukav sa suzama u očima, govoreći im da ne želi roditi dijete koje neće ni osjetiti što je to život. Koje se neće smijati i koje će trebati asistenciju i u najmanjim stvarima. Zbog čega država i crkva imaju pravo odlučivati o tijelu žene? Zbog čega neuki narod bira ono što je „najbolje“ za nas žene? Zbog čega ne želim živjeti u ovoj državi i zbog čega sam još prije pola svog života roditelje molila da me ne krizmaju?
Zbog toga što sam i tada znala da stvari koje nas uče na vjeronauku nisu one koje trebam i želim usvojiti. Čovjek misli da će se s vremenom i napretkom nekih drugi stvari promijeniti i stvari koje se tiču žena, njihovih prava, ženinog tijela i samog pobačaja. Stvari se ne mijenjaju. Stvari se neće ni promijeniti ako mi (žene) ne budemo djelovale same i ako ne budemo bile glasne.
Prošlo je deset godina, sjedim u istoj toj sobi i pitam se gdje je zapelo
Prošlo je gotovo deset godina otkako je jedna od najboljih prijateljica imala pobačaj. Sjećam se kao da je bilo jučer. Plakala sam jer mi je bilo žao, no potpuno sam je shvaćala. Nije bila spremna, nije imala uvjete i jednostavno to nije htjela. Ono što je doživjela u bolnici pamtit će cijeli život. Sestre i doktori odnosili su se prema njoj s nimalo poštovanja.
Prošlo je deset godina, sjedim u istoj toj sobi i pitam se gdje je zapelo? Kako je moguće stajati na mjestu toliko dugo? Nekada mi se čak čini da koračamo unazad. Sve sam sigurnija da ne želim biti dio cijele te priče. Ne želim biti dio naroda čiji bi te doktori natjerali da rodiš bolesno dijete, da ga pustiš da se muči i da nikada ne osjeti prave ljepote života. Ne želim biti dio države u kojoj je sramota odlučivati o svom tijelu. Ne želim biti svjesna činjenice da sam kao dijete od 14 godina bila razumnija od većine odraslih koji ne znaju što potpisuju nakon što završi misa.
Nekada se pitam postoji li uopće nada, mogućnost napretka ili se to pronalazi tamo gdje je otišlo 17 000 ljudi koji su iselili iz našeg, već odavno, praznog grada?!
Nina Bljak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
