Ne želim se uklopiti nigdje gdje bih morala mijenjati svoju srž

Procijenjeno vrijeme čitanja: 5 minutes

Stajala sam tako u vrtlogu pahulja, usred mećave i udisala studeni zrak. Pasala mi je hladnoća što mi je štipala obraze i male pahulje što su se zaplitale u moju kosu. Tišina, mir i hladna zimska noć. Šetala sam po snijegu i slušala njegovu škripu pod mojim stopama.

U posljednje mi vrijeme pašu tišina i mir. Iscrpljuju me beskrajne bespotrebne rasprave i ljudi. I njihove priče o ljudima. I negativa.

Nisam osoba koja bježi od stvarnosti. Ne negiram probleme i ne guram glavu u pijesak, zapravo posve suprotno, reagiram i djelujem tamo gdje mogu i kad me za to ponese inspiracija. Ali, u mnogim stvarima mi se ne sudjeluje jer me previše iscrpljuju a ne vidim u njima baš nikakvog smisla. Ne vidim rast i ne vidim išta konstruktivno osim zaplitanja u beskrajne priče i trošenje energije, na defacto, jedno veliko ništa.

Ako me ne veseli, ako iz toga ne učim, ako ne rastem, ako ne spoznajem sebe, što će mi? Ako ni drugi iz toga ne rastu, čemu onda?

Što će mi ljudi koji u meni ne pobuđuju nijednu emociju?

Želim im dobro tamo gdje jesu, ali se nemam potrebe baviti s njima. Je li to sebično? Neki će reći da je, ali znate što? Nije me briga. Nije moj zadatak da vodim evidenciju o tuđim mišljenjima niti da se bavim ičijim očekivanjima.

Moj je zadatak da živim svoj život i radim onako kako se osjećam, onako kako je najbolje za mene. Jedina obaveza koju u tome imam prema drugima je da im ne štetim. I da pomognem kad mogu i kad to netko traži od mene, a ne da se namećem tamo gdje me nitko nije zvao.

Možda sam vuk samotnjak, ali u ovoj životnoj fazi u kojoj sam sad, sam u redu s tim.

Upute za život i ostale moderne boleštine

Općenito smatram da mnogo ljudi u posljednjih par godina pati od kompleksa Boga. Guraju se tamo gdje ih nitko nije zvao, popravljaju na silu što nije slomljeno, dijele upute za život i na silu pokušavaju preodgojiti sve i svakog tko se s njima ne slaže.

To je naporno. I jednostavno je pogrešno.

Ta divna Božanska kreacija, Svemir, Izvor, nazovite ga kako hoćete, stvorila nas je da budemo jedinstveni, da svatko od nas usklađen sa željama svoje duše kroči kroz život i istražuje sebe i ono što ga veseli i da u svemu tome budemo slični ali prekrasno, jedinstveno različiti! U tome je ljepota ljudskog postojanja.

Jer, sve što nas u našoj okolini želi na silu promijeniti definitivno nije odraz dobrih namjera već dobro prikrivenih kompleksa.

Kada bismo svi mislili isto, željeli isto i težili istom bili bismo roboti a ne ljudi. Tko želi postati stroj? Ja zasigurno ne.

Ako ću griješiti, u redu je, pusti me da griješim! To je moj put, meni je potreban i ja ću iz njega učiti i rasti.

Put u pakao popločen je dobrim namjerama

Često mislimo da najbolje znamo jer smo imali neko iskustvo. Često mislimo da ćemo ako iznesemo svoje mišljenje i poguramo svoj stav nekog odgurnuti od katastrofe u koju srlja. Često mislimo da je naša ljubav dovoljna i da nam naklonost prema nekome daje pravo da urgiramo.

No, koliko je to ponekad i dobro i ispravno i nužno, toliko je često katastrofalno po međuljudske odnose. Jako je teško procijeniti kada se umiješati a kada ostati po strani.

Znalo mi se desiti da se nisam slagala s postupcima mojih prijatelja, u nekom trenutku u životu. Osjećala bih da si rade štetu, da donose nagle i nepromišljene poteze i da će zbog toga neizostavno patiti i trebalo mi je često mnogo snage da se ugrizem za jezik i ne miješam.

I, koliko god me boljelo gledati neke stvari i koliko god da se s nekim postupcima nisam slagala, prešutjela sam. S vremenom se neizostavno uvijek pokazalo kako je to bilo mudro.

Možemo misliti kako netko treba mijenjati nešto ili u nekoj situaciji postupati drugačije ali, to je samo naš stav, nije naš život.

Zbog nekih intervencija koje su ljudi imali ili pokušali imati u moj život, desili su se raskidi odnosa zbog kojih nikada nisam požalila, jer… jedno je nekome reći svoje mišljenje i dati savjet kada te on to traži, a nešto je sasvim drugo nepozvan ići krojiti tuđe sudbine.

Nekim znakovima retrogradni Merkur napravit će pravi darmar, woman in grey coat holds cap and stands in the middle of snow covered ground
Photo by Anastasiya Gepp on Pexels.com

Zastati i čuti sebe

Općenito smatram da se drugima najviše bave oni koji uporno bježe sami od sebe. Jer istina je, sa sobom se najteže suočiti. Zbog toga bježimo u gužvu, u kaos, u milijun glasova, kako bismo utišali svoj.

Meni s druge strane godi jasnoća i tišina. Godi mi čuti sebe i odgovore koje sam možda čak i dugo potiskivala. Godi mi mir, tišina i suočavanje sa sobom samom. Ne čini me to boljom od ikog drugog na planeti, samo me čini drugačijom. I to je apsolutno u redu.

U redu je povremeno biti vuk samotnjak i ne uklapati se u stereotipe i u masu. U redu je, ma što drugi mislili o tome. U redu je imati svoj put i poneke dionice proći solo.

U redu je ne se slagati sa svime što rade ljudi oko nas i isto je tako u redu ponekad intervenirati a ponekad ostati po strani. U redu je tražiti svoj balans.

U redu je slušati i čuti sebe, sebe prije svih.

Nekad će to značiti velike promjene, nekad će to značiti bolne raskide, nekad će to značiti da ćemo iz korijena mijenjati ono što smo mislili da jesmo. Ljuštit ćemo sloj po sloj vlastitih zabluda i otkrivati dijelove sebe za koje nismo znali da postoje. Na kraju ćemo doći do svoje duše, do svoje srži, do one beskrajne radosti koja nas čini toliko neopisivo jedinstvenima. I shvatit ćemo, da je svaka greška i svako krivo skretanje i svaki nesporazum i svaki preokret i svaki raskid odnosa bio vrijedan toga.

Jer sebe izgubiti da bismo se uklopili, udovoljili nekome, slijedili tuđe staze… to se vjerujte mi, zaista ne isplati.

Neki baner