(Ne)postojim…

Rekli su mi – „Ti ne postojiš“. Pipnem, uštinem, živa. Zbunih se. Rekoh – „’Ajd’ probaj proći kroz mene, možda sam usvojena od Kaspera, a moji mi to skrivali do sad.“ Psovke. Opet se zbunih. Rekoh „Kako psuješ nekome ko ne postoji?“ Opet psovke. Shvatim na terenu su gdje su jako kreativni. Ja sam tu omanula. Moji mi nikada nisu rekli da bi mi to negdje i nekada moglo koristiti. Vidite kako je život nepredvidljiv!?

Rekli su mi – „Tvoj jezik ne postoji“. Progovorim, napišem. – Pa majku mu, ko je ovdje lud – mislim se i upitam. Priznajem, pala mi je na pamet ona poznata Tanovićeva, ali sam je prešutila. Ma znate onu, „Da li vama, po đahkad, na sabahu ćuna padne na pamet?“. (Eto, i ja sam bezobrazna). Napišem još par riječi, kažu ne razumiju, jer je turski, a ja inače pričam „njihov“. Rekoh to ste sigurno vidjeli na televiziji u koloru? (Rekoh u koloru, jer sam mislila da će im to biti bliže) Je li i to vaš? Kažu nije kolor, kažu boja. Aaaa, boja. Pa, niko Vam ne reče da je to isto turska riječ!? A televizija kažete jeste? Možda, ko zna, kupio čovjek na rate u nekom od “svojih” povoljnih supermarketa. A kad ono nije ni super, a bome ni market. Majku mu, zabune! Ovi stranci napali na „naš jezik“ kao osice.

Nisam se više prepirala s njima, nisam ni rekla da je bosanski jezik imao riječnik 1631. godine, mnogo prije „njihovog“, ne bi imalo smisla. Ali nije mi ni namjera bila da ih ubjedim da postoji. Da im dokazujem i pokazujem. Da ih učim šta je idiom, šta tuđica, šta posuđenica. Narječje i dijalekat. Šta norma i kodifikacija. Sinonimija i antonimija. Šta bogatstvo jezika. Nije mi ni sada to namjera.

Nego razmišljam o najjednostavnijoj i najčešćoj njegovoj definiciji. „Jezik je sredstvo sporazumjevanja.“ Ma zbunjuju me ovi stranci, jebem mu! Oni su nešto gadno „fulali“. K’o stranci. Čuj engleski jezik u Americi engleski. Ček’, ček’ i u Australiji. Ne vjerujem! Aaaa, američki engleski. Znači varijanta unutar jednog jezika. Ima i to, jebem ti! Ništa oni ne znaju. A lakše sve podjeliti na djeliće. Pa nisu džabe ni ovce odvojene po torovima. Lakše čobanu, jebo te!

Neki baner

Jezik je najveće ljudsko savršenstvo. On nas uči da pričamo, da se međusobno uvažavamo, da se slušamo, pa onda pomažemo jedni drugima. Jezik nas uči da kažemo da volimo, da smo tu u bilo koje doba. On je uspavanka, ona koja nam je pjevana u najranijoj dobi, da bude što dublje utisnuta u našu svijest. Čuj samo ljubav – kako lijepo zvuči. Nož – zvuči kao da reže. I dalje mislite da nije najveće savršenstvo? Probajete i sa drugima. Izgovorite ih naglas dok slušate sebe. Možete i ponoviti, radi boljeg efekta. Mada nam nigdje ne rekoše da je on najbolje sredstvo manipulacije ljudima. Dobar govornik može sve, ali baš sve. Imamo i masu primjera kroz historiju. Hajde da i njenu definiciju napokon iskoristimo kako treba. Historia est magistra vitae! Jer zbilja jeste. Nije samo skup ugrubo napisanih statističkih podataka. I sve je panta rei, neki začarani krug, ali samo zato jer mi to dopuštamo. Ali šta će nama historija kad smo mi živi primjer.

Nisam gore pisala koliko smo zatrpani stranim riječima bezveze, a da toga nismo ni svijesni. Još od onog doba Grka i Rimljana, pa preko Osmanlija. Nije slučajno obavezan predmet jezika u školama onaj vodeće svjetske sile. Dok se svađamo izgubismo ga, zbilja. I za sto godina neće ni da postoji. Ni moj, ni tvoj, ni “njihov”. Ili ustvari ovaj naš s kojim se sporazumjevamo i onda kad ne djelimo stavove. Polako, nigdje nam se ne žuri. A ako ne postoji on, nećemo ni mi kao nacije. Dok poistovjećujemo naciju s vjerom gubimo oboje. Razlike su prednost ne mana, sinonimija je bogatstvo jezika, ne nedostatak i razlog za podjele. Tor je ograničen, a prostranstvo je veliko. I dalje ne želiš iskoračiti?

Ramiza Tibo

[email protected]

Neki baner