Tek je prošla ponoć. Čaša ledenog bijelog vina i cigarete mi prave društvo. Neka tugaljiva muzika također. Možda će me vino uspavati. Noćima već ne spavam i pitam se koji đavo se dešava sa mnom. Kasno zaspim i onda se po cijelu noć budim, a rano ustanem. I tako već neko vrijeme. Večeras sam shvatila da sam se vezala za njega. Za jednog muškarca kojeg, čini mi se, toliko dobro razumijem i ujedno za dječaka sa slike.
Da, sve je to ista osoba – dječak kojeg imam potrebu zagrliti – muškarac koji je svojim riječima učinio da ga želim svakim atomom svog bića, čije usne želim osjetiti na svakom milimetru svog tijela – osoba koju sam ja pustila u svoje srce prebrzo, a koju nikada zapravo nisam vidjela i čiji glas nikada nisam čula. Kad, kako i zašto se to desilo, ja ne znam.
Trebao je doći u moj grad i gle čuda, nije došao i imao je validan razlog. Nisam ljuta, nisam povrijeđena. Da vjerujem u znakove, rekla bih da nam svemir poručuje da se trebamo kloniti jedno drugoga. Rekla bih da će mi taj susret poremetiti ravnotežu koju sam stvarala pune tri godine i koju sam napokon stvorila. Ali ne vjerujem u znakove. I ravnoteža je već poljuljana. I ne pričam nikome o ratu srca i razuma koji se vodi u meni. Ne mogu dočekati trenutak u kojem ću ga zagrliti. S druge strane, plašim se susreta s njim. Ne znam koji je tačno uzrok toga. Nekada sam uvjerena da se taj susret neće ni dogoditi.
Pitam se da li je to strah da se vežem za nekoga ko je nekoliko godina mlađi od mene, za nekoga ko je daleko od mene, za nekoga koga bi moja okolina malo teže prihvatila ili je to onaj iskonski kukavičluk osobe koja se boji ne samo pokazati svoja osjećanja, već koja se boji osjećati? Činjenica je da ja nikada nisam marila mnogo za mišljenje svoje okoline i da sam uvijek radila isključivo ono što ja želim. Znači, to nije razlog. Godine… Istina, nikada nisam bila sa mlađim muškarcem od sebe, ali nemam ništa protiv toga i nije toliko mlađi. Daljina nije toliko velika da bi bila nepremostiva.
I onda se pitam kada sam se ja to počela bojati osjećanja? Kada sam se uplašila osjećati? Ja, koja sam uvijek znala šta osjećam i kako se najbolje nositi s tim. Ja, koja sam bila sretna i uživala u svojoj sreći. Ja, koja sam patila i bila svjesna da će proći i pritome se borila za taj trenutak. Ja, uvijek prizemljena i razumna. Ja, uvijek hrabra i svjesna koliko vrijedim. Ja, uvijek u stanju razumjeti sebe.
Kada sam postala takva kukavica? Zašto se plašim osobe koju i ne poznajem dobro.
Zašto je on, “tako mali, a tako veliki”, kako ga je okarakterisao neko ko mu je mnogo blizak, učinio da se osjećam ovako? Zašto mi smeta to što mi nikada nije poslao poruku ili što mu nisam čula ni glas? Zašto mi smeta ta distanca za koju ja znam da on ne postavlja namjerno? I da ju postavlja, ima svako pravo na to jer mu nisam ništa. Na koncu, i ja idalje držim neki vid distance. Zašto sam nestrpljiva? Zašto uzimam sebi za pravo da mislim da se i on vezao za mene u istoj mjeri kao ja za njega?! I to ne samo da mislim, nego to i priželjkujem. I ponavljam, to je muškarac, čiji ja sjaj u očima i osmijeh nikada nisam vidjela. To je muškarac u kojeg ja nisam ni zaljubljena, ali koji u meni proizvodi reakcije koje ne bi smio. Ja to sebi nikada ne bih smjela dopustiti.
Već su skoro tri sata poslije ponoći. Vino je skoro popijeno i pepeljara je napola puna. Muzika sve tužnija. Moj mozak za 1% manje opterećen, ali osjećanja jednako pomiješana i divlja. Ja, patetična i zbunjena kao nikada, ali ujedno beskrajno ljuta na samu sebe. Ja, kao zrela i razumna. Krevet je idalje prazan i jednako neprivlačan.
Laku noć.
Amazonka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
