(NE)Slomljena

“S neba padaju dvije zvjezdice. Jedna za mene, druga za tebe, preduga je noć što nas razdvaja. S drugom si ti, a s tobom sam ja…” tako nježno pjevuši Tajči, pa svojim milim glasom vodi moje srce u neko drugo vrijeme. U neko vrijeme kad su ljubavi bile tužne a snovi baš poput zvijezda, daleki, blještavi, neostvarivi…

Ali jesu li? Ili mi dovoljno ne vjerujemo u njih? Ili se srce zapetlja o niti snova koji zapravo nisu naši? S ljudima koji nisu na ovom svijetu da bi bili zauvijek dio naše priče, već samo pokoji korak, samo dio puta?

Počela sam vjerovati da je baš tako, srca se zapetljaju, ostaju s onima koji odavno nisu s nama. Vežu se uz ideju, uz neku davno proživljenu emociju i odbijaju prihvatiti da su tako dugo zapravo sama. Odbijaju prihvatiti kraj, jer se ne žele slomiti, a već su se rasula kao kula od pijeska.

Već su povrijeđena. Već su ranjena. Već boli.

Ponekad moraš donijeti odluku koja će ti slomiti srce, ali će dati mir tvojoj duši. Budi hrabra. Prelomi.

Ponekad se uporno bojimo prelomiti, jer se iluzija sna u kom se vraćamo na staro, čini manje strašna, manje nepoznata. Lom znači korak u strani svijet, u maglu, u neznano, u novo. Pa ostajemo. Dugo ostajemo u svom bunilu. A onda se jednog jutra probudimo drugačiji. Jači.

Neki baner

Više nema dvojbe. Nema povratka na staro jer staro ništa ne nudi, samo ples po finom staklenom rubu gdje se uvijek iznova porežemo na iste šuplje ideale i na tuđe riječi koje bole. Riječi onih koji ionako odavno nisu tu.

Pomislim kako je svaka od nas imala nekog svog zlatnog dječaka, baš kao Tajči u svojoj pjesmi. Onog nekog koji je trebao biti naš princ ali je postao sve ono što prinčevi nisu, glavni negativac.

Iluzije o princu i ljubavi koja to nije

I, ma koliko se mi trudile sačuvati iluziju princa, ma koliko mu davale sve te neke lijepe vrline, on ih zapravo ne posjeduje. On ima samo potencijal u našem srcu. U stvarnosti je on čovjek koji je došao s mnogo šarenih laži, ukrao nam vrijeme, misli i emocije, hranio se našim nadama i pažnjom koju smo mu davale, a onda otišao, da bi se periodički vraćao s nekom šupljom pričom o “prijateljstvu”, sve dok jednog dana nismo smogle hrabrosti i prelomile.

Bio je prisutan veliki strah od loma srca, ali zapravo se ništa nije slomilo, samo okovi našeg zarobljeništva. Osjećaj koji je uslijedio, bilo je olakšanje a ne bol.

Nema boli tamo gdje pucaju iluzije.

“Prije je bilo lakše. Kad bih s lakoćom napravila promjenu, započinjala iznova, kad me ništa nije sputavalo. Kad sam bila vođena glasom koji je, iako tih, meni bio jasan i netaknut tuđim mišljenjima.”

Tatiana “Tajči” Cameron – (NE)Slomljena

Tako je napisala Tajči u svojoj knjizi (NE)Slomljena i podsjetila me na neobične sličnosti među nama ženama, u kojima ponekad s lakoćom okrećemo novi list, a ponekad zdvajamo godinama, ranjavajući se ostankom u istom tupilu. Dok nas ne slomi.

(NE)Slomljena

Naš talent kao najbolji lijek

Mene je uvijek liječila moja glazba. Moje pisanje. Kroz njih bih shvatila da na srcu nosim težine koje nisu moje. Da na leđima nosim teret nekog odnosa u kojem se na mene kao ženu projicira ideja kako moram biti ona nježna, ona koja oprašta, muškarcu koji me povrijedio. Ali dužna sam eto oprostiti, jer on je muško, događa se da povrijedi. A ja sam žena, moja je obaveza praštati. I beskompromisno voljeti.

Dok me ne slomi.

Želim li ja pristati biti slomljena? Samo kako bih sačuvala taj društveno nametnuti ideal žene svetice?

Ne želim. Dovraga ideali! Tuđa mišljenja i očekivanja i mišljenje onog kojem moje srce ionako nije značilo ništa, pa je dok mu je pričao šarene laži, zapravo njime brisao pod i još imao drskosti reći, da sam ja nešto od njega tražila, nešto potencirala. Neki takav, šuplji polu odnos.

Želim biti jaka, (NE)Slomljena.

Ona koja je iskusila aromu zablude pa dobro naučila što nije ljubav.

Ona koja je odabrala slomiti iluziju i okove sindroma “dobra djevojka” i dala mir svojoj duši.

(NE)Slomljena.

Ona koja uživa u milozvučnim romantičnim baladama o izgubljenom princu i princezi koja ga i dalje čeka, ali ne vjeruje u čekanje i opraštanje.

Ona koja grabi hrabro putem svojih snova i ima dovoljno hrabrosti ostvariti ih, baš kao Tajči, prijeći ocean i započeti novi život.

Neki baner

Graditi, stvarati, ići, biti – svoja.

Reći na glas – Ne želim te više blizu.

Reći na glas – Ova priča završava, ti si meni zatvoreno poglavlje.

Pa nastaviti dalje, izgraditi sebe i onda, nekom novom, nekom boljem, nekom tko je samo čovjek, nije princ, ali je duša koja osjeća tvoju, reći na glas – “Volim te” i ne sramiti se svojih emocija.

U svijetu i među ljudima koji te lome iznova, iz dana u dan, biti ona koja s ponosom nosi svoje ožiljke i svoje lekcije, neovisno što oni o tome mislili. Jer nisu važni.

Godinama sam se skrivala iza fasada za koje sam mislila da su puno prihvatljivije od osobe koja sam zapravo bila.

Tatiana “Tajči” Cameron – (NE)Slomljena

Tajči je pisala o gubitku tate i boli koja je dugo živjela u njoj. Ja sam zadnjih godina pisala o razočaranjima koja su se nizala u ljubavi.

Obje smo pjevale i pisale, pisale i pjevale i liječile time svoju dušu.

Obje smo razbijale iluzije svijeta o nama i iluzije koje smo imale same o sebi.

Bile smo jake na van, da ne bi ljudi zbog naših karijera vidjeli našu slabost. Bile smo krhke samo u svojoj nutrini i među svojim jastucima. Plakale smo nijemim suzama u najtežim trenucima, dok smo na lica crtale osmjehe, jer svijet je od nas očekivao da uvijek budemo lijepe, vedre lutke – Ideali.

(NE)Slomljena

‘Tajči’ kao ikona

Njoj su nametnuli da bude pop ikona devedesetih, lutka, zamrznuta u vremenu i prostoru, jer ih je držala nostalgija. I nisu je željeli doživjeti kao ženu koja je započela novi život u stranoj zemlji, postala supruga i majka, spisateljica, osoba van njihovih okvira.

Mediji su forsirali taj ideal jer im je donosio klikove, tiražu i čitanost i nisu puštali na svjetlo dana sliku žene u koju se Tatiana pretvorila, koju je izgradila.

Meni su prilijepili konotaciju kolumnistice feministice, hladne žene koja samo grabi naprijed, gazi preko svih i svega ne bi li ostvarila svoje ciljeve. Iako su moji tekstovi pričali ono što se događalo u meni, o slomljenim iluzijama i neisplakanim suzama. O ženi koja zapravo jesam, a koja nema potrebu nikog gaziti, već samo živjeti i voljeti.

(NE)Slomljena – žena koja živi u svakoj od nas

Čitajući (NE)Slomljenu, pronašla sam sebe. Pronašla sam svaku od nas. Pronašla sam stereotipe, očekivanja, strahove i sve ono što nam je svijet tako suptilno podvalio i usadio nam u kožu, kosti i DNK.

Zaklopila sam zadnju stranicu pa se rasplakala.

Plakala sam zbog svih žena koje svakodnevno stavljaju svoje fasade i nose hrabro svoju bol. Plakala sam zbog sebe jer sam shvatila da biti jaka znači ništa ne gutati, ne praštati na silu, ne okretati prisilno drugi obraz i biti prokleto vječno nasmijana, da ne bih nekome razbila iluziju o meni. Tuđe iluzije su ionako problem tih drugih, ne moj.

Prepoznala sam da sam putem zaista postala (NE)Slomljena, jer samo tako uporno i kontra svega i svih gurala naprijed. Ustajala i nastavljala kad su me otpisali. Stvarala sama kad nitko nije vjerovao u mene.

Postala sam ona koja je dovoljno jaka pričati na glas o svojim iskustvima, emocijama i suzama, shvaćajući da me baš ta ranjivost čini ženom, snažnom ženom.

Nijedna od nas nije jaka sa svojom fasadom, samo se zavaravamo. Kad skineš te slojeve kojima se štitiš i pokažeš svijetu tko si, taj svijet gubi moć nad tobom. Jer ti držiš sve konce u svojim rukama. Ne mariš više što misle i žele od tebe.

I dosegneš, nevjerojatan nivo slobode.

Postaješ istinski (NE)Slomljena.

Hvala draga moja Tajči. Cijeli moj život liječila me tvoja glazba, ali tvoja knjiga, ona mi je pokazala tko sam postala.

Neki baner