Tek sam se udala, dakle bila sam jako mlada i još sam oko sebe vidjela uglavnom cvijeće i zvijezde, kad je umro jedan od susjeda.
Bio je teška pijanica, nasilnik i gad. Gotovo svakog dana, u predvečerje je vrijeđao i mlatio ili ženu, ili i ženu i djecu. Iz njihovog dvorišta vječito su dopirale psovke, uvrede, zapomaganje i plač. Nije štedio ni rođenu majku, koja je s njima živjela.
Seljani su to savršeno dobro podnosili. Nitko se nije miješao, a susjeda i djeca niti su pomoć tražili, niti su je očekivali.
Ne miješaj se!
Selo je imalo stav “sama ga je odabrala”, a susjeda i djeca podnosili su torturu sa stavom ” to je tako”.
Na svako moje čuđenje, pitanje ili komentar, odgovor je bio isti:
– Ne miješaj se, to je njihova stvar!
Tada u selu nije bilo telefona, inače bih zvala policiju svaki dan. Teško sam podnosila njihove svakodnevne torture. Na početku sam čepila uši rukama i plakala od užasa u sobi, a kasnije sam bila hrabrija, pa sam otišla na ogradu i tražila ga da mi posudi grablje ili tačke, samo da ga prekinem u divljanju.
Na sreću, susjed je vrlo brzo nakon što sam tamo došla živjeti, otišao bogu na račun.
Žena i djeca su otplakali onoliko koliko je bilo potrebno “radi ljudi” i vjerujem brzo bacili u bezdan svaku emociju, koju su prema njemu gajili.
Čudila sam se zašto uopće plaću i tuguju, ali ljudi su govorili:
– Sigurno joj nije žao, nego plaće radi ljudi.
Slabo smo se poznale susjeda i ja, ali našla sam priliku da joj stisnem ruku. Nisam joj dala sućut, jer nisam mislila da trebam.
Bile smo na trenutak same na dvorištu, pa sam tiho pitala:
– Zašto plačete? Tukao vas je, djecu je mlatio, vječito je bio pijan…riješili ste se zla i tuge.
– Plačem radi ljudi, jer očekuju da plačem.- tiho je šapnula.
Žrtva nasilje trpi dva put
Bila sam jako mlada i nisam shvaćala sve te mehanizme kojima se žene ponižava i ne poštuje, a niti one kojima žene same sebe ne poštuju i ponižavaju, kao i nedostatak podrške i volje za pomoći drugih žena iz okoline. Ovo zadnje ne shvaćam ni danas, a ostalo sam savršeno dobro shvatila kroz vrijeme.
Uglavnom, čim se po selu pročulo da je susjed kihnuo, odmah su uslijedili komentari:
– Sad bu se ona opet udala, mlada je još!
– Kak bu sad ona sama s decom?!
– Jadna, sad je udovica…
– Sigurno si bu odmah nekoga našla!
– Najbolje joj je da se odmah uda, da ne ostane sama.
Alisa u zemlji loših čuda
Gledala sam sve to i slušala, širom otvorenih očiju i ustiju!
Osjećala sam se kao Alisa u zemlji loših čudesa.
Od tada je prošlo 37 godina. Moja susjeda se nikad nije ponovo udala, ali do danas susjedstvo pazi kuda ona ide, kad se vraća, s kim priča, kako se oblači, koliko se smije i da li redovito obilazi grob onog mamlaza.
Ona sve to vrijeme vodi računa o tome da se ne smije preglasno, niti prečesto, da se oblači u tamnije boje, da pred mrak ne izlazi, da puno ne priča s muškarcima i da grob njenog muža bude uredan, a cvijeće svježe.
Zloba je izgleda neiskorjenjiva
Nikolinina sudbina me podsjetila na priču o mojoj susjedi, a prestravilo me koliko smo jadno i zlo društvo, koje se svjetonazorski ne pomiče ni milimetra unaprijed.
Bila bogata ili siromašna, bila plava ili crna, bila mažena ili bijena, bila dobra ili loša, bila radišna ili lijena, onim trenutkom kad postane udovica, svaka Nikolina postaje predmetom ruganja, pljuvanja i ponižavanja. Svatko tko želi, smije ju pljunuti, poniziti i olajavati, a samo rijetki i vrlo bliski ljudi, možda će ju uzeti u zaštitu.
Zle babetine koje su ju vidjele možda samo na slici, uzeti će si gušta da uz kavicu gnječe svaku njenu stanicu.
A Grof?!
Pa, on je samo nekulturna nakupina stanica, koja boluje od pomanjkanja kulture, kućnog odgoja, elementarne ljudskosti i kronično nabujalog ega.
Nije mu puno za zamjeriti, jer on pliva u svom moru, sa svojim jatom koje njemu nalikuje i kojemu on nalikuje.
Tako vam je to kod nas! – stav je službene politike i službeni je stav svekolikog pučanstva.
I frustrirane babetine su posvuda oko nas
Moje dame i gospodo moja, pažljivo i mudro odgajajte svoje sinove, a kćeri naučite samopoštovanju i budite im potpora i zaštita dok dišete. Ovdje, ispod vrućeg balkanskog sunca, vašim kćerima je to neophodno za goli opstanak.
A zle, frustrirane babetine? Od njih nam nema spasa! Čuvajte ih se, jer teško ih je prepoznati na prvi pogled. Često se kriju iza anđeoskog lica, često su školovane i uspješne, često polupismene sirote, često su to mame, prijateljice, sestre, kolegice, susjede ili samo sunarodnjakinje. One su uvijek tu negdje blizu i pratit će nas cijeli život.
*Napomena: Stavovi izneseni u člancima i kolumnama objavljenim na portalu Amazonke.com izričiti su stav autora i nisu stav redakcije portala.
Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me bocnuo netko kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂
Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Zloba je štetna za jetru, a patetika… patetika je tek tihi ubojica duše.