Nisam ista…

Pričaju mi koliko si bio loš i koliko sam sretna što sam se na vrijeme spasila. Pričaju kako sam naivna i dobra na svoju štetu… pričaju svašta, ali da ti iz dubine duše priznam – uopće ne slušam, ne čujem, jer želim da mi netko drugi priča. Želim da mi ti pričaš… gdje si i kako si? Kakvi su ti dani? Što te pokreće sad, čemu se nadaš… ljubiš li? Voliš li? Pobogu… jesi li sretan?

Zašto šutiš? Pričaj…

eye

Možda je to ono što nas najviše boli. Ta tišina. Toliko prokleto glasna, udara u glavi… tuče u sljepoočnice i želi se probiti van, da se sljubi s tišinom naše sobe. Dvije praznine – isti svijet. I pitala bih te, ali nemam prava, a opet imam svako pravo. No to je ona fina granica iza koje ne idem. Iza koje nikad nisam išla. Linija, nevidljiva, neopipljiva ali prisutna i s težinom u zraku, poput ljetne sparine pred kišu. Nožem bih je mogla rezati.

Ti nećeš pričati, pa ću ja tebi. Vidiš nisam ista. Lice je isto i način na koji kosu skupim u nestašnu punđu pa je raspustim kad sam nervozna. Još grizem usne i pjevam na glas kad sam žalosna. Još te opisujem, još te milujem u mislima. Zidovi su iste boje. I soba miriše na nostalgiju. Nasmijem se. Goste primam s toplinom, ali poželim da što prije odu. I radim previše… sve ono što prije nisam ni stigla ni željela. Sad odjednom imam i previše vremena koje ne znam na što potrošiti. Sjećaš se spavalice koja se nije mogla izvući iz kreveta? Nje više nema. Noću se prevrće i jedva dočeka prve zrake sunca da se izvuče iz postelje. Još kuham istu kavu, uvijek onako jaku, ali ne šetam sa šalicom po kući i više je gotovo nikad ne ispijem do kraja. Okus je isti, ali opet nekako nije. U vrtu nema stolica. Ne sjedim ispod trešnje s tisuću i jednom idejom. Nekim čudnim ljudima trčim ususret jer oni me neće pitati o nama. Onima koje sam voljela, koji vole nas… njima se ne javljam. Doći će vrijeme da im se ispričam zbog toga. Ali sad, sad nije vrijeme za to.

Još ne mogu slušati one pjesme koje smo slušali zajedno. Pronašle bi u meni put do suza koje ne želim pustiti. A bojim se kad bi krenule, više ne bi mogle stati. Vidiš nisam ista. Lice je jednako bljedunjavo kao i prvog dana, dok si me zezao da sam zasigurno plave krvi, kad imam takvu aristokratsku put, ali oči… oči su se promijenile. Najlakše bi bilo reći da su izgubile sjaj. Ali to je tako isprazna fraza. One su izgubile magiju. Magiju koju imaju oči koje vole i koje su voljene, jer takve oči… one imaju neku posebnu nijansu želje, strasti i fantazije. U meni strastvena je samo borba za očuvanjem svake, pa i najmanje sitnice koju smo skupa proživjeli. Svaki dodir, gesta, pogled, pa i svađa… sve upijam iznova i iznova, da nikad ne izblijedi. I da ti uvijek, kad zaklopim oči do u tančine mogu zamisliti lik.

Neki baner

Što uradi ljubav od mene? Stvori od žene sjenu, koja mora iznova, učiti živjeti. Bez tebe…

Danas imam samo jedan savjet… sjećajte se… pričajte, pa makar vas slušali samo prazni zidovi. Ispričajte svoju nutrinu. Pustite je iz mraka, da ugleda danje svjetlo, jer samo tako srce pronalazi spokoj, a duša snagu da pođe u novi dan. Pričajte, istina vas neće ubiti, ali tišina… ona će vas pretvoriti u prah.

Do tipkanja

Zavodnica

Neki baner