Živo se sjećam te noći kad su mi ga spustili na grudi. Maleni, smežurani, namršteni smotuljak koji je svojim tamnim okicama zbunjeno promatrao svoje novo okruženje. Četiri kile i tristo čiste ljubavi čije me postojanje, i fascinacija samom činjenicom za što je žensko tijelo sposobno, držalo u nekakvom deliričnom stanju u kojem ti sam porod momentalno dobije oznaku piece of cake.
Čudila sam se medicinskoj sestri kad mi je rekla da odspavam malo dok još beba nije sa mnom (rodila sam usred noći i nije bilo slobodnog kreveta, pa sam nekoliko sati poslije poroda bila u rađaonici bez bebe) i mislila se; čemu? Osjećam se divno, kao da upravo nisam prošla višesatnu torturu trudova, skakanja po trbuhu od strane doktora, neizbježnu epiziotomiju, i kezim se kao da sam na kakvim drogama, šaljem poruke obitelji i prijateljima prepune entuzijazma; „Ha, ako je ovo porod, evo me spremna sam sutra sve ponovno.“
Svanulo je jutro, a da oka nisam sklopila od adrenalinske injekcije koju mi je vlastito tijelo pripremilo, premještena sam u sobu i donešen mi je moj usnuli anđeo. Sestra mi je uputila osmjeh koji je govorio: ah ti naivno dijete, i izišla iz sobe ostavljajući me da uživam u posljednjim trzajima vlastitog mira i slobode, a ja sam kao svaki nadobudni početnik kojeg peru hormoni zaključila kako ona nema blagog pojma. Pa majčinstvo je divno, tako mi svi rekoše, što tu može krenuti loše?
Ah, te početničke zablude… postala sam ih svjesna čim je adrenalin napustio moje tijelo i ustupio mjesto boli, iscrpljenosti, i onom anđeoskom smotuljku koje je otkrilo čari plakanja. Vrlo brzo je ono euforično; Postala sam majka!, dobilo histeričan i paničan omojbožeštodaradim prizvuk, uz poneki optužujući pogled upućen mužu koji je vrištao; Vidi, što si mi napravio!
Nije mi trebalo puno vremena da postanem svjesna grozne činjenice: nitko ti nikad otvoreno neće reći koliko majčinstvo može biti teško. Roditeljstvo je umotano u jedan ružičasti smotuljak koji svakome dolazi tako prirodno i jednostavno, kruna je ljubavi između žene i muškarca i kao takvo šutke se prenosi s koljena na koljeno. One manje lijepe stvari iz nekog razloga nitko ne smatra vrijednim spomena (čemu kvariti idilu?), upakirane su u onu popularnu uzrečicu: Di se žuriš, imaš vremena, još si mlada, uživaj! Reći nekome da je teško, ali zaista teško, da ti potpuno preokrene svijet, da gubiš dobar komad osobne slobode zauvijek, je nekim čudom izravnano s priznanjem da si promašaj kao roditelj, da nemaš pojma kako se to radi i da zapravo imaš veliki problem.
I što onda većina majki radi? Navuče osmijeh na lice i mantra okolo: Majčinstvo je divnoooo, blaaaaženo i dolazi ti tako prirodnooo. Aha, kako da ne. Istina je da većinu vremena nemaš pojma što radiš, da nisi sigurna u nijednu svoju odluku, da u sve sumnjaš, da se osjećaš potpuno nesposobno i nedoraslo i da se u trenutcima potpune iscrpljenosti pitaš je li meni sve ovo zaista trebalo? Jesam li sebičnom željom za rađanjem zakomplicirala sebi život i na savršenom sam putu da upropastim tuđi? Onaj koji nije birao želi li doći na ovaj svijet ili ne.
Povrh svega, dobronamjerni savjeti stižu sa svih strana, svi naravno znaju bolje od tebe, počevši od dojenja i uvođenja prehrane preko cijepljenja do samog odgoja. Da napomenem, ti što znaju bolje od tebe, često budu oni koji se još nisu ni okušali u roditeljstvu, ali su eto isčitali brdo knjiga i vrhunski su teoretičari duboko uvjereni da i bez prakse imaju potpuno pravo dijeliti ti savjete, pogotovo kad je odgoj u pitanju.
Ukratko, nađeš se u jednom vrtlogu najrazličitijih emocija u kojem dok se vode bitke oko pravog i krivog ostaje ona gola nepromjenjiva činjenica: stvorili ste novo ljudsko biće i za njega ste odgovorni. Taj mali vrištavi i zahtjevni anđelčić jednog će dana biti odrastao čovjek, a ti si taj tko ga mora osposobiti za život, pobrinuti se da ima usađene prave životne vrijednosti. Ako zabrljaš, nema natrag. Druga prilika ne postoji.
Majčinstvo je izazov u koji većina nas uleti nepripremljeno, koliko god se zapravo pripremali jer se o njemu nedovoljno priča bez ružičastih naočala, bez bajkovitih fotografija koje odišu mirom i blaženstvom, a iza kojih se krije brdo neprospavanih noći, suza, što dječjih, što majčinih, stresa, nedoumica, nesigurnosti…
Majčinstvo je isto tako u današnje vrijeme dizanja u nebesa osobne slobode, samodostatnosti, želji pojedinca da je sam sebi na prvom mjestu i da teži uglavnom zadovoljenju samo svojih potreba, na dosta nezahvalnoj i niskoj poziciji, pa smo svjedoci brojnim pakosnim kometarima tipa; što je postigla, osim što je rodila, to može svaka šuša, ponosnim izjavama u kojima se veliča status samca jer se jedino tako mogu ostvariti svi naši snovi i može se živjeti život vrijedan življenja, a sažalno se gledaju majke koje trčkaraju za svojom dječicom i brinu o istima, dok se pritom zaboravlja da je i nas ista takva majka rodila i podigla i da danas ne bi ni postojali da nije bilo tako. I da, dok gotovo svaka žena može roditi, titulu majke ne može svaka ponijeti iako joj ista po defaultu pripadne čim rodi.
Majčinstvo je isto tako jedna od onih stvari za koje s vremenom punog srca zaključiš isplatilo se, a sve što je bilo dovoljno je da te vlastito dijete zagli i kaže; volim te mama, da te drži za ruku kad je bolesno i traži tvoju utjehu, da s beskrajnim povjerenjem gleda u tvoje oči što god mu govoriš da je istina, da je ispravno i da je u redu čak i kad je sam proces toliko bolan da bi i najpovjerljiviji posumnjao. To je ta bezuvjetna ljubav valjda. Ta nevidljiva spona između roditelja i djeteta koja kako vrijeme prolazi postaje sve čvršća; u početku joj jedva vidiš niti, sumnjaš u njeno postojanje, no s vremenom sve je jača. To nešto što ne nosi uvijek ružičaste naočale, ali ni one kroz koje sve izgleda depresivno i besmisleno, te je ubojica osobnih snova i želja, već postoji onakvo kakvo je, savršeno u svojoj nesavršenosti. Daleko od Facebooka i Instagrama, super mama koje stižu biti apsolutno sve i uz to, naravno, uvijek uspjevaju biti zen. Daleko od uvjeravanja da je majčinstvo divno, kao i da je lanac oko vrata ženine slobode. Stvarno, poučno, izazovno, s tendencijom da te mijenja iz korijena. Podsjetnik na ono što u današnje vrijeme često zaboravimo; koliko se sreće krije u nesebičnom davanju drugom biću…
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
