Kad sam ga upoznala, priznao mi je da pije. Da dosta pije. Priznao mi je da je prije alkohola bio na heroinu 17 godina. Kad sam ga upoznala, zavoljela sam ga. Cijenila sam tada tu njegovu iskrenost. Kad sam ga upoznala i zavoljela, svu prošlost sam mu oprostila. Odmah i svu budućnost njegovu i moju i našu. Jer sam znala da će boljeti ta budućnost. Ali u ime ljubavi i iskrenosti, odlučila sam mu i nam dati šansu.
* Koliko dnevno piješ i čega? – 2 litre, piva. I možda svaki 5-i/6-i dan deci žestice.
* Kakav si kad piješ? – Normalan. Funkcionalan. U svim pogledima.
* Vjerujem ti. – Hvala ti. Cijenim to. Opravdat ću tvoje povjerenje i davanje šanse nekom poput mene.
* Molim. Nema na čemu. Volim te. – Volim i ja tebe. Nećeš zažaliti.
I nije lagao. Prvih 6 mjeseci suživota. Bio je normalan. Bio je funkcionalan. U svim pogledima. Bila sam sretna. Bili smo sretni.
Ali, 7. mjesec suživota… Poče(l)o je. Nešto za njega i dalje normalno, ali za mene (i normalan svijet) (uvjetno rečeno) (ima li ga danas više uopće?!) ne. Počeo je potkradati me. Cash. S kartica. Knjige. Rječnike. Zlato. Nije htio priznati. Falilo mu je novca, očito. Pa zar mu nije bilo dosta 1000 kn koje sam mjesečno trošila na njegov alkohol???
Počela sam nalaziti amaterski “sakrivene” bočice vodke, stocka, pelina, jägera, kojih prije nije bilo po stanu. Počeo je žešće piti, počeo je krasti, povezane novotarije, cool. Počeo je lagati. Da ne pije žešće. Da ne krade.
* Otkuda onda ove bočice? – MUK. Ništa. Tišina. Šutnja. SILENT DENIAL. Nijemo poricanje.
S povećanim pijenjem žestica, povećala mu se i “hrabrost”. Nikada me u prvih 6 mjeseci nije uvrijedio. Od 7. mjeseca suživota je. Nisam shvaćala što ga muči. Nije govorio što ga muči. Trebala sam znati. Trebao je reći. Ali nisam. Ali nije.
Od 7. do 12. mjeseca našeg suživota krao je samo moje. Samo meni. U 2. godini zajedničkog življenja počeo je krasti i od moje kćerke. U 3. godini našega su-življenja ukrao je i knjige moje majke, koje su bile na posudbi kod mene. Prodavao ih je budzašto nekom liku koji je imao svoj štand na nekoj zabačenoj tržnici. To sam naknadno spoznala.
Sve više je pio (uglavnom je krao to dodatno piće, izvan onog standardnog koje sam mu ja kupovala), sve više je krao, sve više je lagao. Ukrao je i prodao sve naše rječnike, sve naše zlato. Zašto sam to trpjela? Ono klasično, bio mi je drag. Jer dok sam ja radila od jutra do mraka, on je vodio moju kćer u vrtić pa kasnije u školu, on je kuhao, spremao, vodio nju u park, nosio ju na ramenima, igrao se s njom, pisao zadaće s njom, mene masirao 2x na dan, da, bio je funkcionalan i brižan. Kćerka moja ga je obožavala. Bio je drastično bolji otac od njezinog biološkog, koji ju je viđao tu i tamo i nije se bavio njom nego bi ju uvijek predao baki i prijateljima. A nazovimo ga očuh njezin joj je nekoliko mjeseci, dok nismo imali perilicu rublja, čak i prao gaćice na ruke… Znala je ona što se događa, zrela, ali uvijek bi mi govorila kako nam je ipak bolje s njim nego bi bilo bez njega.
Prije 3 godine okončala sam tu vezu. Vezu sa 6 mjeseci iskrenosti i fair-play-a i s 30 mjeseci tajenja, poricanja, laganja, krađa, svađa. Ovakva kakva sam danas više ni u ludilu si to sve ne bih dozvolila. Ali onda… Jbg.
Njegov alkohol koštao me. Financijski i svakojako. Preko nekoliko desetaka tisuća kuna mojih. Naivnih nadanja da će uvidjeti ružnoću svoga ponašanja. Naivnih očekivanja da će prestati, promijeniti se, nadoknaditi nam štetu novčano i emotivno. Nije. Nikada nije. Otjerala sam ga od sebe. Izbacila ga iz stana. Sve ove 3 godine pokušavao me pridobiti nazad. Obećavao da će biti drugačiji. Ali lažljivcu se ne vjeruje ni kada istinu govori. A osim toga, prije 2 godine moje srce je pripalo drugome.
Imala bih ja i puno toga ružnijeg od ovoga reći na temu njegovog pijenja. Ali neću. Meni je sasvim dovoljno ružno i ovo što sam opisala da je on zbog alkohola činio meni i kćerki, koja ga je voljela više no rođenog oca. Bila sam nekoć sretna što je drogu zamijenio alkoholom, mislila pobijedio je drogu, to je velika stvar, mislila alkohol je manje zlo, mislila prestat će nekada i s alkoholom… Heh… Možda i bi. Možda i je. Ne znam. Nije me briga. Meni se zamjerio sasvim dovoljno i kao alkoholičar, mada je kao narkoman bio još užasniji, pričao mi je na početku.
Čini mi se da vam se ova priča neće činiti dovoljno žestokom. Ali ne mogu preružno pisati o njemu, oprostila sam mu sve, on je sada samo prošlost. Uzeo je ali je i dao. Uzimao je ali je i davao. Ne volim suditi nikome. Svi mi mogli smo bolje. Ili nismo. Nebitno sada. Oprostila sam mu sve ali nisam ga više mogla voljeti. Morala sam ga od nas maknuti. Jer morala sam i kćer i sebe voljeti. A on dalje neka pregovara s gospođ(ic)om Karmom. Sa mnom i mojim djetetom mu više ni pregovora ni ikakvog kontakta nema.
Tek nakon našeg razlaza priznao je svaku krađu, svaku žesticu, svoju muku. Kao, smetalo mu je što ne zarađuje, pa je pio sve jače i jače od muke. Ha ha, a mogao je naprosto potražiti posao. Ne kažem da bi u tome brzo uspio ali da ga je barem tražio, a ne potražio “rješenje” i “izlaz” i “bijeg” u povećanom cuganju i lopovluku, bila bi druga priča. No, danas mi je drago da ga je alkohol maknuo od nas. Jer sam ga pravo upoznala tek tada kad je odbijen. Tada je dosađivao, prijetio, ucjenjivao, proklinjao, jer ga eto takvog “divnog” više nisam htjela.
Nikada problem nije “samo” alkohol ili “samo” droga ili nešto slično. Problem je i u karakteru i u duši osobe. A dotični nije imao ni karakter ni dušu, jer ju je odlučio prodati Đavlu opojnih tvari. Oprostite ako je ovo više priča o njemu nego o alkoholu ali meni je to u ovoj priči nedjeljivo.
I oprostite ako nije bilo dovoljno žestoko. Kao sve one njegove žestice zbog kojih je u krajnjoj liniji i nastao ovaj tekst.
Lidija Matorić
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!