Od učiteljice do superheroja

Volim misliti da mi je posao učiteljice više od onoga što mi plaća račune i donosi djeci hranu na stol. Smatram svoj posao pozivom i trudim se obavljati ga što bolje znam i umijem.

Nije uvijek lako. Te je plaća mala, te svi koji su barem nekad (pa čak i samo u svom djetinjstvu) ušli u školu smatraju da o tvom poslu znaju sve, pa čak i više. Ona stigma o tri mjeseca godišnjeg ne da se oprati, kao ni ono da radim tri sunčana sata dnevno.

Zapravo sam mališanima “Superheroj”

Ali, kad sam osvijestila da sam zapravo Superheroj, sve te usputne prepreke lakše preskačem.

Na primjer, kad pitam prvašića, koji o brojkama i starosti pojma nema, što misli koliko imam godina, a on ispali 80, al’ i doda da se još dobro držim, bude mi toplo oko srca.

Kad se na tjelesnom sudare glavicama u žaru igre i kad na malim čelima iskoči čvrgica i kroz suze se čuje: „Učiteljica, buš mi namazala putrekom?“, pa kad onda kod kuharice namolim malo maslaca koji liječi sve boli i briše sve suze, nema veće sreće.

Neki baner

Ako malac slučajno ozlijedi prstić, pa mu na njega zalijepim flaster sa štrumpfovima, tog i roditelji doma skidaju na silu. Boca Octenisepta kojim liječim ranice je k’o sveta vodica, svi bi da ih malo „pošprickam“ i odmah im je puno bolje.

Prve dvije godine uglavnom smo si na TI i najčešće čujem „Buš mi zakopčala torbu? Buš mi zavezala cipele? ‘Oćeš mi naranču oguliti, ja sam preslab. Nemrem si zakopčati jaknu, daj mi ti!

Kad se nakitim kakvom šarenom ogrlicom od perlica i naginjem se nad prvašića da mu započnem prvi red, obavezno ju malo dirnu. A iz sljedeće klupe se već čuje „Daj dojdi k meni, pa i meni malo s tim zvonuckaj!“

I roditelji postaju “Superheroji”

Roditelji vrlo brzo uoče moje nadnaravne moći. Često mi pričaju da nema šanse da im nešto doma objasne drugačije jer „moja učiteljica je rekla da to ide tak“. Znaju me zvati i kao jocker upomoć ako dijete ne želi doma vježbati, recimo tablicu množenja, uz komentar „Dajte mu VI recite da treba još 10 zadataka, vas bu poslušal, mene neće“.

Od učiteljice do superheroja

children sitting on brown chairs inside the classroom
Photo by Arthur Krijgsman on Pexels.com

U dječjim očima mi smo nadnaravna bića. Moji su sad četvrtaši, al do nedavno su se čudom čudili da imam djecu (pa kako, ja sam učiteljica). Ako slučajno „stisne“ u školi i moram na wc, oni se čude, jer nekak su si mislili da učiteljica to ni ne radi. Kad kažem da žurim doma skuhati večeru, čude se k’o pura kruhu, jer pobogu, ja sam učiteljica, a ne kuharica. Pretpostavljaju da u školi i spavam.

No, možda najsmješniji događaj zbio se pred više od 20 godina. Tad sam još bila mlada i mršava i vodila djecu u Školu u prirodi na more. Spustili smo se na plažu, oni su se vrlo brzo počeli skidati, a i ja sam pokazala svoj novi bikini.

Prepunom plažom prolomio se uzdah, pljesak i glasni komentar „Isusek, učiteljica ima cice!“ Pobogu, pa nosim ih cijelo vrijeme. Samo, valjda se nisu vidjele ispod mog odijela Superheroja.

Neki baner