Oduvijek sam željela znati samo jedno. Željela sam znati zašto dušu posmatraju kroz šljokice jedne majice ili nepostojanje duše kroz stari, izblijedjeli kaput.
Često bih čula rečenicu – “Ih, gdje ćeš nju mjerit’ s’ njom, ili njega s’njim?” Često bih čula još neke slične gluposti koje bih pokušavala sažvakati, ali bi mi baš uvijek te njihove gluposti zapele u grlu. I uvijek bih se pitala samo jedno – “Zašto bacamo sjene na vlastitu dušu i zašto po ravnopravnostima bacamo kamenje?!”
Kad utonem u ovakve dubokoumne misli osjećam se k’o kakav čudak koji trči prema cilju a svi iza mene uporno stoje u mjestu.. Od odijela do duše, od haljine do srca – Zar je sve stiglo baš do ove tačke? Zar nema dalje? Zar je kraj puta? Zar nema više pametnih skretnica? Znam, najteže se smjestiti u tuđu kožu i živjeti tuđom dušom. A zašto se teško spustiti na nivo duše? Zar je taj čin tako nizak, ponižavajući i poražavajući?! Ili je ipak lakše dignuti glavu, osornim glasom presijeći onog malog prosjaka, pljunuti mu u promrzle dlanove i ponašati se kao da se ništa nije desilo?
Pa gdje je zalutala tvoja savjest? Gdje stižeš sa tom pameću? Ako danas imaš pune džepove znaj da te On i njegova sila sutra mogu spustiti tako nisko da nemaš prebijenu paru. Sve što možeš zapravo nije teško, čak je previše lagano i na dohvat ruke ti je, ali ti uporno bacaš šljokice tame na vlastitu dušu. Pruži ljubav i spokoj gdje god spustiš stopalo. Nemoj da te bude stid izaći iz skupog automobila samo zato da bi zadovoljio onaj mali otvoreni, pomalo prljav dječiji dlan.
Možda su ta mala djeca osuđena na takav život, možda je sve to samo dio sudbine koja ne bira ni rasu, ni vjeru, ni porijeklo. Ali oni nisu krivi što hodaju bosi, što žive od danas do sutra, što ne znaju šta je to proces fotosinteze, što ne znaju šta su to Prava djeteta, prava njihovih roditelja, prava njihovog dede ili nene! Oni su zapravo nedužna bića koja nemaju ništa za dati, za pokloniti sem duše. Eto, dušom su ispunjeni, tako žive i tako umiru. Niko te ne tjera da im pružiš cijelo bogatstvo, da im kupiš kuću ili stan, ili odjeću.
Pruži im dušu, ljubav. Pokaži im koliko su jednaki sa tobom putanjom duše. Samo to. Znaš, onaj direktor firme, onaj direktor koji pliva u novcu, onaj direktor koji vozi džip nije neko za koga se može reći da mu duša u očima spava, ili za koga se može reći da dušu uopće posmatra. Bar ja ovako vidim ovaj ludi svijet. Dušu bih prije srela u onom prljavom dlanu negoli u onoj skupoj aktovci. Šta ja znam, tako osjetim.
Različitosti su tu da ih poštujemo, a ne da im se rugamo i pljujemo po istim. Nije svako rođen pod sretnom zvijezdom pa da može svakog mjeseca kupiti nekoliko pari cipela, hranu prve klase ili još neke slične stvari. Zapamti da koliko god se dobro najedeš, obučeš, našminkaš ili namirišeš, sjeti se da tamo negdje neko plače jer nema koru hljeba, sjeti se da se neko tamo kupa kad’ padne kiša, sjeti se da neko tamo trpi smrad jer nema parfem kakav ti imaš!! Ta ista bića imaju dušu koju ćeš vidjeti ukoliko zatvoriš oči na njihovo materijalno stanje, jer, zapravo, duša je duša. I kad’ se lijepo obučeš, kad’ koracima daš smjer prema velikom gradu prospi ponovo onaj isti žar koji je tinjao i kad’ nisi imao/la ništa.
Pokloni dušu, bar to nije teško.
Lejla Salčin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
