Ana mi je rekla da je on živcira. Da joj je dosta njegove inertnosti, lijenosti. Da joj je dosta žrtvovanja koje podnosi samo da bi održala na životu njihov odnos. Pitala se često, ima li sve to skupa smisla. Konstantni kompromisi, udovoljavanja, ustupci. Ne bi li joj bilo bolje da je sama? Slobodna da čini što god je volja, kad god je volja, bez da se ikome opravdava. Pritom je naravno bila potpuno nesvjesna činjenice kakav trag samoća može ostaviti na pojedinca.
Sanja mi je rekla da ni u najluđim snovima nije očekivala da je biti majka tako zahtjevan posao. Da joj je ponekad zlo od silnih odricanja koje je primorana napraviti, od činjenice da baš nikad nema mira, vremena za sebe i svoje potrebe. Od silnih dilema, strahova i briga koje odgoj jednog djeteta nosi sa sobom. Rekla mi je da ponekad pomisli da je znala što je čeka, što sve imati dijete podrazumijeva, da ga vjerovatno ne bi imala. Rekla mi je da se grize zbog tog osjećaja, da se smatra groznom majkom. I da je možda svoj život trebala provesti okružena mačkama, ne pomislivši pritom ni na trenutak koliko nemogućnost imanja djece može uništiti čovjeka i koliko bi žena dalo sve da je na njenom mjestu.
Ivana mi je rekla da je sita obaveza koje jedan visoko pozionirani položaj jedne kompanije nosi sa sobom. Sita cjelodnevnog stresa, trčanja od jednog sastanka do drugog, neprestanih poziva, mejlova, zahtjevnog šefa. Iako joj je posao donio potpunu materijalnu slobodu i neovisnost, s obzirom da je bila konstantno zaposlena, većinom je bila bez stalnog partnera. Čeznula je često za osjećajem sigurnosti koji jedna veza nosi. Pitala se ne bi li bila sretnija udana, s dječicom i mužem o kojima bi brinula, dok bi joj jedinu nedoumicu predstavljalo što će kuhati taj dan. Pritom je bila potpuno nesvjesna obveza i stresa koje majčinstvo i brak nose sa sobom.
Kristina mi je sa suzom u oku povjerila da je usamljena. Da biti sam nije tako cool kako možda izgleda. Da sloboda koju ima, ne znači puno kad je navečer kad dođe doma nitko ne čeka, da je poljubi i zagrli i upita kakav je imala dan. Priznala mi je da se osjeća jadno, jer osim što je sama, nije ni u poslovnom smislu pretjerano uspješna. Potpuni sam promašaj, rekla je, zanemarujući činjenicu da je potpuno zdrava, sposobna ostvariti što god poželi, ima posao bez obzira kakav je, kao i krov nad glavom i ljude koji je vole…
Često svoje živote živimo ispunjeni čežnjom za nečim što taj tren nemamo. Odgađajući tako svoju sreću, vezujući je za buduće ili prošle događaje. Pritisnuti osjećajem onoga što nemamo propuštamo vidjeti svo ono bogatstvo koje posjedujemo. Svoje živote uzimamo zdravo za gotovo. Nezahvalni smo. Ne vidimo da imamo i primamo, možda i puno više nego dajemo jer smo se istrenirali u svemu prvo vidjeti nedostatke, djeliće koji fale na slici koja je izuzev par praznina prepuna života.
Upitate li se ikad zašto je to tako? Zašto ponekad osjećamo sitost svojim trenutnim životom i istovremeno bolnu glad za onim koji netko drugi živi? Ana, Sanja, Ivana i Kristina znaju jedna za drugu. I svaka od njih vidi samo dobre strane života one druge. Svaka od njih bi dala ponekad sve da može okusiti blagodati koje druga živi.
Ana bi dala sve za Kristininu slobodu i samoću, Sanja sve za Ivaninu uspješnu karijeru osobođenu braka i djece, kao i obrnuto; Kristina sve za Anin ispunjeni partnerski odnos, a Ivana sve za Sanjin brak i djecu.
Svi ponekad čeznemo za onim što je daleko, što nam izmiče. Što nam potiče maštu da oduzme mane i doda vrline, prikroji po svojoj mjeri. Time stvorimo nekakvo savršenstvo u svojim vrijednim glavama i svaki odmak od te slike vidimo kao poraz, životni promašaj. Zaboravljajući pritom da je sadašnji trenutak sve što imamo i da nam jedino on može pružiti sreću. Zaboravljajući pritom da savršenstvo ne postoji, da kojim god putem krenule – same, s partnerom, s djecom ili bez, posvećene karijeri ili nečemu sasvim drugome – susresti ćemo se i sa usponima i padovima, dobrim i lošim stranama, tugama i srećama.
Ne teži savršenstvu. Savršenstvu je svaka radnja koja predstavlja život alarm za uzbunu. Težiti savršenstvu je isto što i dati pristanak preranom umiranju.
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
