Želimo li voditi vlastiti život na način koji nama odgovara onda za njega moramo preuzeti punu odgovornost.
Nije to nikakva samoživost narodski rečeno, to je potpuna spremnost na odgovornost u životu za sve svoje postupke i ponašanja bez traženje bilo čijeg odobravanja ili nekakve samilosti.
Ali preuzimanje odgovornosti zahtijeva zrelost koju je potrebno doseći odnosno razumjeti, i ne odlagati je ili možda izbjegavati.
Odrastanjem do razumijevanja odgovornosti
Jednostavnim rječnikom potrebno je odrasti, u pravom smislu te riječi.Međutim, jeli baš tako lako odrasti ako nikada u životu nismo naučili odgovornost za sebe, za svoje postupke, ako nikada u životu nismo naučili poštovanju sebe a time automatski i poštovanju drugih, ako nikada nismo naučili da se za svoj boljitak trebamo naučiti sami pobrinuti?
Ako nas tomu nitko nije naučio, nego smo samo pušteni stihiji života i životu da nas on sam uči onda naravno nismo spremni na odgovornost, na život sam po sebi, i uvijek će nam tako biti potrebna neka vrsta staratelja jer nismo sposobni da se sami pobrinemo za svoj život i njegove sudionike.
Prije tradicije treba ispoštovati život kao takav
Čini mi se da je dosta tradicionalnih vrijednosti preuzelo primat u životima ljudi nego one istinske ljudske i nadasve životne vrijednosti.
Danas kao i uvijek prije bilo je mnogo važnije da ne kažem vrjednije zadovoljiti neke životne forme, zadovoljiti modele života bez puno obaziranja na vrijednosti koje bismo u tim formama zadovoljenim životima trebali živjeti.
Površnost je bila jako cijenjena, i danas je još tako u dosta odnosa, čast iznimkama jer postoje.
Ono.. ma to nije važno, lako ćemo, glavno da smo mi zadovoljili određenu formu koje društvo smatra zadovoljavajućom ili poželjnom a sve ostalo koga briga…sve ostalo nije važno, nije popularno.
Ili ne daj Bože, ima i onih koji misle da se neudovoljavanjem tradiciji utonulo u nekakvu vrstu apatije ili bezvoljnosti, jer kako oni kažu život je kratak za ozbiljnost, trebali bismo se opustiti i prepustiti životu.
Naravno da je u životu opuštenost dobro došla, da se prepuštanjem i veselju životu treba stremiti ali bismo trebali stremiti i tome da se u takvom radovanju bezobrazno ne postanemo oslanjati na druge ljude a bez trunke stida i srama.
Trebali bismo moći znati prepoznati granice zdravog ponašanja
Jer svi smo mi ovdje zajedno, svi učimo kako živjeti, svi stremimo uvažavanju, svi želimo da nas se poštuje, svi želimo radost i mir u vlastitome postojanju.
Jer se nitko i ništa se ne podrazumijeva.Stvarno nije, nemamo pravo od bilo koga išta zahtijevati osim od sebe, nemamo pravo oslanjati se na druge i na druge prebacivati vlastitu odgovornost prema nekome ili nečemu.
A mnogi to čine jer ih se nažalost nije naučilo drugačije.Važnije je bilo odživjeti život prema zadanome modelu i u tome se vidio uspjeh i zadovoljstvo.
Uspjeh i zadovoljstvo dolaze kroz preuzimanje odgovornosti
Uspjeh nema formu, zadovoljstvo nije programirano, ne može se silom uspjeti ili na silu biti zadovoljnim.
Ali se preuzimanjem odgovornosti za vlastita djela stječe znanje o uspjehu koji će katalizirati mir i zadovoljstvo u svačijem postojanju.
To bi trebalo popularizirati a forme ostaviti formama i mjestima gdje su one bitne.Život je ipak nešto vrjednije od toga.
Iskrena sam, vesela i nadasve pozitivna, volim čitati zanimljive stvari i dijeliti životna iskustva s drugima.Uživam u društvu dragih ljudi kroz druženja, šetnje, učenje novih stvari i međusobnom pomaganju.
