Dugo te nisam vidjela. Gdje si bila? Često si mi jako, jako nedostajala. Pitala sam se zašto te više nema. Dani su prolazili, ja sam trčala s posla kući i obratno, kuhala sam i spremala, pisala zadaće s djecom, brinula o roditeljima. Bila sam u stalnoj strci, priznajem. Ipak, svaki dan si mi padala na pamet. Falile su mi naše ludorije. Trebao mi je tvoj smijeh i naša druženja. Nedostajali su mi trenuci u kojima smo se dovikivale, prepričavale jedna drugoj dnevne gluposti ili isprobavale odjeću u kojoj nikada nećemo izaći na ulicu. Bila si mi drug u muci i u sreći.
Kad sam shvatila da sam te izgubila, bila sam danima tužna, a ti znaš da sam rijetko tužna?! Ne dam tako lako da me svlada malodušje. Ako ponekad i pokleknem, ne trebam te tada blizu. Sama ću riješiti sve tužne i zajebane situacije, ali ne znam se smijati bez tebe. To je ono što mi je falilo. Bez tebe moj smijeh nema istu boju, oči ne gledaju jednako živo i toplo, niti noge plešu onako dobro kao kad si sa mnom. Bez tebe, ništa nije tako dobro kao s tobom. Ti si moj klaun, moja glazba i moj vrag. Ti si ono vrckavo i zločesto stvorenje koje me vječito potezalo za uho i šapćući me nagovaralo na razne pizdarije. S tobom je sve imalo dozu zajebancije. Tisuću puta me tvoj sarkastični humor izvukao iz gadnih situacija.
Sarkazam u kombinaciji s autoironijom bio je dobar recept s kojim smo mnogima uzeli mjeru. Gadovi i seronje puštali su nas zbog toga na miru, a sitnim dušama smo redovito skidale osmjeh s usana. Onima vječito malodušnima, iz čiste smo zabave dizale raspoloženje. Što su nam tek oni neizbježni i glasni bili dragi! Praćkanje s njima bilo je taman kao cigareta poslije sexa. Bilo je to vrijeme u kojem nam se jebalo za jučer, a i za sutra. Dani su bili naporni i lijepi, a noći mračne i tajnovite. Redovno smo uživale i smijale se. Nekad javno, a nekad tajno. Tko zna gdje bi nam bio kraj, da negdje putem nisi sišla s mog ramena?! Shvatila sam da te nema onda kad sam satima neutješno plakala. Oči su mi skoro iscurile, a tebe nije bilo da me povučeš za uho i spriječiš potop od suza i tuge. Danima sam tada besciljno lutala sama, nisam mogla naći put iz sranja koja su me sastavila. Bila je to velika životna kušnja koja nikad nije zapravo završila. Nakon tuge i zgnječenog srca, skupila sam te neke dijelove sebe i pokušala sam naivno, dječje napraviti tebe. Naravno da nisam uspjela.
U jednom trenutku priznala sam sebi da nemam više niti tebe niti mene. Jebiga! Bio je to trenutak slutnje koji je maljem opalio po mnogim iluzijama koje sam tako maestralno njegovala. Trenutak zrelosti, rekli bi oni koje smo zvali seronjama. Trenutak u kojem sam sama sebi rekla onu gadnu i smrdljivu rečenicu, onu koju smo nas dvije puno puta recitirale onima koje nismo voljele. Dobrodošla u svijet odraslih! To je ta rečenica kojoj smo tako sočno jebale mater i ignorirale ju. Jednostavno smo ju odjebale svaki put kad nam se približila, a onda me najednom i bez zrna baruta svladala kad sam ostala sama. Sada nakon svega toga, ti si opet tu. Stidljivo se smješkaš i gledaš me izdaleka. Bojiš se prići jer me ne prepoznaješ. Da, to sam ja i ne prepoznajem više ni samu sebe, zato slobodno priđi. Hajde da vidimo možeš li me ponovo povlačiti za uho i natjerati me da budem tvoje fizičko ja? Možemo li nas dvije još jednom sagraditi ono što se srušilo tog nekog mjeseca u onoj godini kad sam danima ridala, lutajući okolo bez glave i repa. Onda kad sam napokon ušla u svijet odraslih, slomljena i poražena s izgaženim srcem i dušom u nosu. Odjednom ti i opet tu kraj mene?! Pa dobrodošla draga, samo imaj na umu da sam ona ja otišla u nepovrat. Znaj da želim opet s tobom zajedno lutati bespućima svoje duše, ali bojim se da su se već naplatili oni kojima smo jebale mater uz prvu jutarnju kavu iz čiste zabave. Oni kojima smo uporno pokazivale srednji prst također, kao i oni kojima smo skidale osmjeh s usana. U onom kratkom trenutku dok sam trepnula, oni su se svi naplatili. Sad ne mogu ili ne znam natrag. Jbga!
Priđi i budi tu. Pristajem da budemo samo blijeda kopija nas pa makar samo ponekad i samo na tren. Pridi i budi sa mnom makar samo na trenutak koji nije duži od treptaja oka. Toliko jako si mi falila, da sada pristajem na sve samo da si pored mene. Zamisli, odjednom ti i s tobom opet ja?!
Viktorija Herak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
