Igorova mama nije mogla sakriti iznenađenje kada ju je ugledala.
-“Ana dušo, došla si biti uz Igora?”
– “Teta, molim Vas, recite mi gdje je on, moram ga vidjeti prije vjenčanja.”
– “Nešto se dogodilo?”
– “Ne, to jeste da. Samo ga moram vidjeti.”
Pogledom je prolazila po pomno uređenom stanu. Na jednoj polici još je njihova slika. Baš iz onih dana kada su trebali prohodati. Teta Suzana je bila sretna što su prijatelji i Ana se mogla zakleti da je imala osjećaj da navija za njih kao par. Kada su konačno prohodali njegovim roditeljima je zbilja bilo drago. Stalno su je pozivali na večere i druženja. Naravno da joj je tada bilo neugodno i da je više odbijala nego prihvaćala pozive. Da je bar drugačije reagirala, možda bi sada njegova mama shvatila zašto je Ana baš tu i zašto baš na dan vjenčanja želi vidjeti njena sina.
Sjela je na stolicu i uzela čašu viskija za opuštanje. Alkohol je zadnja stvar koju bi trebala danas uzeti, no sada joj treba. Dvorište i dom su bili već sad puni otmjenih ljudi, čija odmjeravanja je osjećala na sebi. Viski i nelagoda zbog znatiželjnih pogleda učinili su da joj lice dobije crvenkastu boju i da opet pomisli na Grdovića i svog bivšeg šefa koji je vječno bio crven. Na tu pomisao se nasmijala i vrtjela praznu čašu. Misli joj je prekinuo glas u pozadini.. Igor…
Tu je, čula ga je i osjetila sreću. Osjetila je olakšanje, a leptirići su počeli igrati se u njoj. Pogledala je prema vratima i poželjela skočiti mu u zagrljaj. Naravno da to neće učiniti, ne pred ovim ljudima. Nije trebalo dugo da im se pogledi spoje i da Igor nasmijan krene prema njoj.
– “Ana, otkud ti?”
– “Moramo razgovarati nasamo.”
– “Ana, nisam te očekivao.”
– “Molim te, pođimo negdje, ovdje je puno ljudi.”
– “Uredu, ali… Znaš da nemam puno vremena.”
Krenuo je prema izlazu, a Ana za njim. Najradije bi ga zaustavila i poljubila ga. No, za neke stvari nikada nemamo dovoljno snage. Poveo ju je u kućicu koja izgleda kao bijeg od problema.
– “Ovdje sam najčešće kada poželim biti sam, “- rekao je i pogledao ju u oči.
– “Jako je lijepo i mirno. Tako smo blizu, a tako daleko od buke.”
– “Što želiš?,” – upitao ju je i pogledom prešao preko nje.
Blesavo se nasmijala i shvatila da Igoru nije do šala. Njegov pogled je hladan, a lice ozbiljno. “Tu sam, jer ja… Ja te volim. Ok!? Ne želim da se oženiš,”- trebala je reći. Naravno da nije. Naravno da ni ovaj put nije mogla to izgovoriti.
– “Tu sam, jer htjela sam ti nasamo čestitati i poželjeti sreću. Danas neću biti tu. Idem doma, u svoj grad. Nešto je iskrsnulo. Idem. Budi sretan.”
Zagrlila ga je i okrenula se. Trag parfema je ostao u maloj kućici. U posljednji tren nešto se prelomilo. Nestala je među otmjenim gostima i sjela u prvi bus. Otrčala je u stan i spakirala stvari za dulje vrijeme. Možda je zbilja vrijeme da se vrati doma i ostavi napokon prošlost. Možda je njena sreća tamo gdje je odrasla, gdje je napravila prve korake. Tamo gdje je vole što god da uradi. Ne može ona biti ta koja krade tuđu sreću premda on bio i Igor.
Nije krenuo za njom. Nije imao snage, a znao je i sam da je tako najbolje. Zaslužuje ona nekog boljeg. Nekog tko će je voljeti kako zaslužuje. Posljednji put udahnuo je njen parfem i krenuo dalje. Prošlost je uvijek prošlost. Preživjet će ovaj dan, a tješit će ga činjenica da će ona biti sretna. U drvenoj kućici bačena je jedna ljubav, zgažena inatom. Puno neizgovorenih riječi. Puna ljubavi koja nikada nije izgovorena, pojeo ju ponos.
Kraj…
Josipa Milas
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
