Ona je progovorila

Tamo negdje u zemlji krvi i meda. Tamo gdje su žene pokorne služavke. Tamo gdje će vas uvjeriti da same nikako ne možete. Tamo gdje će vam reći da ni ne pokušavate. Tamo gdje je muškarac navodno jači od vas. Tamo gdje će vam brojati svako zrno koje nije po njihovoj mjeri.

Ona je progovorila.

Tko je ona?

Ona je na početku ove priče ja, do kraja priče ti.

Ona misli da njene riječi nisu bitne. Da ju baš nitko ne čuje.

Neki baner

Ona je baš neku noć prespavala kod mene.

Jedva da ju poznajem. Jedva da ona poznaje mene. Rođene smo u istom rodilištu, iste ratne godine u multietničkoj Bosni i Hercegovini. I smijemo se obje u gluho doba noći uz bocu vina na mom stolu.

”Novinarka, kažeš? Netko će moje riječi ipak prenijeti znači.”

Kaže da je sretna što je baš u mojoj kući završila jer ujutro kreće dalje. Tamo negdje u Irsku. I nije joj baš do smijeha, ali život je izgleda ne pita.

2022. godina je.

Naizgled više ništa nije isto. U Bosni i Hercegovini nema više ratova niti tragova logora, ne čuje se tutanj granata kao devedesetih. Žene ne bježe od tuđih muževa preko polja kukuruza poput naših majki i baka. Ovog puta bježe od svojih. Od šaka koje nisu tražile, ali su ih snašle.

Tamo negdje je bolje.

Barem tako kažu.

Priča mi kako je ostavila sina u Bosni.

Ali vratit će se po njega.

Čim zaradi novac.

Čim bude bolje.

Čim bude sigurna da može.

Sin joj je upravo navršio tri godine. Ove godine nisu puhali svjećice na torti. Ljudi je osuđuju.

Kaže da je boli.

Neki baner

Sjedim tako za stolom i razmišljam o sudbini žena koje se ne razlikuju previše.

Pita me kako izgleda život u velikom gradu.

‘’Imaš mir, ali nemaš nikoga da ti doda čaj kad se razboliš’’, promrmljam u bradu.

“Predosjetim kišu prije nego padne, izdaju prije nego me izdaju, ljude koji bi me prodali za šaku ničega. Sve ih predosjetim’’, mrmljam opet.

‘’Nije li proklet taj naš korijen, kad predosjetiš neprijatelja prije napada?!’’, pita ona.

‘’Nije li blagoslov?’’, pitam ja nju.

Ušutjele smo obje u isto vrijeme, iz nekih samo nama znanih razloga.

Žene koje nikad ne progovore

Ne postoji slaba žena.

Ne postoji jaka žena.

Postoji ranjena žena.

Ne znam zašto je ovo moja sudbina, a zašto je to njena. Poznajem žene koje imaju glas, ali nikad ga nisu pustile. Nikad ih nitko nije čuo. Nikad nisu dobile priliku da progovore.

Užasnute bježe tamo negdje u bolji život, od neprijatelja s druge strane, od majke okorjelog srca, od oca koji je zaspao s bocom rakije u rukama, od nasilnog muža koji ih je dočekao sa šakom na pragu kuće. I sve su slične u jednom.

Sve su ranjene.

Izgleda da je najveća borba od svih pobjeći od sebe jer nakon krvi i meda, svi užasi ovog svijeta teško da ih sablazne.

Neki baner