Ona nije tu…

Nedjeljom obično ručam kod staraca. Razlog tome nije da sam mamin sin ili da sam nevješt u kuhinji, već jednostavno volim ručkove sa svojom familijom. Dođe i sestra sa djecom i mužem, pa se to otegne do kasnih poslijepodnevnih sati. Tako i danas, razgovor o poslu, frendovima, tetama, stričevima ali i spuštanje na moj solo status.

Kad ću se ženit i te fore. Strašno me to živcira. Pa što ako sam prešao četrdesetu? Jednom sam već bio u braku i nije išlo. Rekao sam da će drugi put biti kada me toliko strefi da će mi se odsjeći ruke i noge kad je vidim. E tu ću ženit. A jedino kad me tako strefilo bilo je kada je u moj život ušla Ona.

Da, da, znam, prekinuli smo, ali to ne znači da opet nećemo biti zajedno. Jer, ruku na srce toliko sam lud za njom da ne vjerujem i ne priznajem da je zaista kraj. Što je najgore od svega zaprosio sam je, a što je još gore, ona je sva luda od sreće pristala. I opet se posvađali. Nas dvoje se svako malo svađalo, ali smo se k’o dvije budale strastveno mirili i bili ludi jedno za drugim, Dobro, ja sam još uvijek lud za njom. A ne bih joj to sad ni mrtav priznao. Jer me otkantala, po ‘ko zna koji put.

Al’ oke, nije da baš nisam ni malo bio kriv. I sad me starci pile po tisućiti put sa tom spikom kad ću si naći nekog, kad ću se ženit, kad ću ih upoznat s nekom dragom curom? Kada? kada? kada? A meni se samo vrti po glavi… Pa k vragu, već ste je bili upoznali. Ne mogu si zamisliti da dovedem više bilo koju drugu kod staraca, da se smijem s bilo kojom drugom sa svojom sistericom i njezinima. Želim da Ona pere suđe sa mojom mamom, da Ona kaže Dragi, već je kasno, trebali bi doma. Koliko god su ti nedjeljni ručkovi lijepi, prisni, topli, toliko donose i bol…..jer Ona nije tu.

Lovro