– “Je li mogu jedno jutro popiti kafu u miru i tišini, molim te!? Znaš da ne volim pričati mnogo ujutro. Isto kao što znaš da neću da doručkujem, to ne radim nikada, i baš me briga šta ćemo danas kuhati. Znam da te bole noge, ne moraš ponavljati sto puta, nisam gluha, a ni doktor. Znam i za pritisak i da uvijek kasniš s tom tabletom.”
Ne, nisam to rekla jutros, ali jesam prije par dana, svojoj mami. I još me muči moj postupak. I ne mogu da ga opravdam lošim danom, lošim periodom, niti bilo čim. I svejedno mi je zbog osude drugih, jer sama sebi znam da sudim. Ma inače mi je za to svejedno, jer sam se još kao dijete naučila nositi i sa sobom i sa drugima. Koliko sam kritična u isto mjeri sam i samokritična.
A mama, ona je otišla. Bez riječi. Istog trena kad sam vidjela reakciju na njenom licu preplavi me val kajanja. A i ja ostadoh kao smrznutih usana, bez riječi. Potražila sam je, bila je u maliniku, sjedila na suncu koje je počelo da svim silama probija ove već dosadne oblake. I njemu zima kao da je dosadila. Prišla sam.
– “Hladno ti je. Ajd’ sa mnom. Ja ću da napravim ručak, ne brini, znaš to. Zašto se uvijek brineš oko nepotrebnih stvari? A šta misliš da naručimo ponovo onaj gel, ili onaj kaiš, da ti stegne koljeno? Vidi, napokon sunce.”
Imala sam ja u glavi odjednom stotinu sinonima za “oprosti”, ali nisam niti jedan prevalila preko usana. A ona… Lice joj se ozarilo, svaka zraka onog sunca oslikala se na njemu. Pomislih na tren da su joj oči zasjale jače od njega samog. I bez te teške riječi, rekla bih ponekad najteže.
Šta je to s nama ljudima? Šta nas to tjera da nekada ne razmišljamo o riječima koji prosto izađu iz nas, i kad ih ne mislimo? Je li to zato što unaprijed znamo da ćemo dobiti oprost, bez da se pretjerano trudimo oko njega? Lako je povrijediti one koji nas bespoštedno vole i imaju oprost i prije naše greške? Ali šta ako…?
Šta ako danas bude jedan od onih milion “smakova svijeta” kojima nas plaše, a već toliko smo ih preživjeli? Šta ako padne kometa? Šta ako srce prepukne onome koga smo povrijedili. Bam, i više ga nema. Šta ako ih stvarno izgubimo? Znate kako kažu stariji “smrt nam je bliža od okovratnika”. Zaista sva je mudrost u tim starim, istinom protkanim riječima. Kako nam to nikada nije na umu? Zašto je ne zagrlih, umjesto što bol na srcu pokušah da zaliječim pričom o nekom tamo gelu? Da, lako je kupiti kremu, ali gel istinskog kajanja utrljati na ranjeno srce ravno je umjetnosti.
Zbilja, šta ako ih prosto više nema? Šta ako, i ako su tu, naše kajanje ne bude dovoljno, a riječ previše rani? Jer riječi nanose najdublje rane. Onda možemo i da lajemo na zvijezde, da vrištimo na nebo, da molimo univerzum, ali džabe… Tad oprosti ne vrijedi, onda je samo jedna prokleto bezvrijedna riječ, pregažena od vremena.
Ne, za ljubav nema garanta. Niti za oprost. Jedino za vrijeme ga ima. Vrijeme nam garantuje da će nemilosrdno pregaziti sve pred sobom. I nije dovoljna naša misao da oni koje volimo to i znaju. Ćutanjem su ispunjeni svi naši životi poslije ovoga. Zato zagrli one koje voliš. Reci glasno “oprosti”, “volim te”, te jednostavne riječi koje tako prokleto teško izgovaramo. A jebem mu, i nije tako teško. A može biti prekasno.
Rami
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
