Oscar za Oskara

Svakoga dana po običaju Leona je točno u osamnaest sati izvodila psa Oskara u obližnji park. Oskar je bio mlad, razigran i vrckav labrador što je Leoni pomagalo osvježiti tmurne dane. Otkada je prekinula dugogodišnju vezu, bila je u jednoj vrsti depresije. Da, nije priznavala da je u depresiji, radije je kreirala vrste depresije kako bi prečesto plakanje i totalnu bezvoljnost imala kamo smjestiti.

Kao u inat, kamo god bi se okrenula i pogledala, vidjela bi sretne parove. I sama je okusila slatkoću sreće, ali i gorčinu tuge. Nije zavidjela sretnim parovima, nipošto, zapravo ih je na jedan njoj poznati način žalila. Ma koliko god se doimali sretno, uvijek je postojala šansa da će sreći doći kraj.

Oskar je savršeno poznavao put do parka, a i znao je kako se treba ponašati. Još malo i bit će slobodan. Moći će trčati, loviti omiljenu loptu, pa i pridružiti se i drugim psima u igri. I sve se to ubrzo dogodilo… Ali, odjednom je postao čudan, odjednom je potrčao kao da ga goni stotinu divljih pasa. Iako ga je Leona dozivala, čak mu i zaprijetila što nikada nije činila, nije ju poslušao. Trčao je najbrže što je mogao i umakao tako daleko da ga više nije mogla vidjeti.

Zadihano ga je tražila gotovo iza svakoga stabla, žbuna. Vrijeme je prolazilo, a Oskaru ni traga. Nakon dva sata, odustala je i sjela na prvu klupu koja joj se našla na putu, te zaplakala.
– Oskare, gdje si? Vrati se… – ponavljala je u trenucima predaha od plača.

Nije znala što učiniti, kamo krenuti i kome se obratiti za pomoć. Osjećala se posve bespomoćno, očajno. Gubitak Oskara prelio bi čašu i potvrdio da više uistinu nema nikakva smisla nastaviti jadan život. Ne, ne bih si ga oduzela, ali više ne bi ni živjela, ne smisleno i ispunjeno, pa čak ni depresivno: bilo bi to čisto životarenje.

Oskara je dobila na poklon za rođendan od bivšeg dečka. Sve troje su mnogo vremena provodili zajedno, vodili su ga sa sobom gdje god je to bilo moguće, čak su mu zajedno nadjenuli ime. Oskar ih je vezao, Oskar ju je gotovo neprestano podsjećao na bivšega, ali ne na tužan i na sjetan, nego na posebno lijep način. Bila su to mahom lijepa sjećanja: duge šetnje, igre u parku, Oskarovo lukavo uguravanje između njih dok gledaju film… Da, Leona ga nije smjela izgubiti. Nipošto. Ali sve je govorilo da ga je izgubila. Nikada, ali baš nikada se nije odvojio od nje ni na minutu, a sada ga nije bilo puna tri sata. Iako je znala da nema nade, da uzalud čeka, nije se mogla pomaknuti. I misli su joj stale. Jednostavno je sjedila i gledala, pogledom tražila i srcem dozivala Oskara. Kada je napokon prihvatila stvarnost, ustala je i krenula kući. Nije to značilo da je odustala od potrage, ali više nije imalo smisla sjediti i plakati. I tada joj je mobitel zazvonio. Poznata, draga pjesma i poznati broj.
– Mario? – iznenađeno je protisnula ime, ime koje joj je paralo srce.

– Zbilja? – opet je iznenađeno protisnula, ali i nasmiješila se.

– Za ne povjerovati. Ne znam što bih drugo rekla. Odmah dolazim. Hvala ti – rekla je, tutnula mobitel u torbicu i potrčala.

Nakon desetak minuta našla se pred vratima Mariovog stana. Bez razmišljanja je pozvonila i kada su se vrata otvorila pohitala k Oskaru i snažno ga obujmila rukama.
– Pa ludice moja. Skoro sam umrla od brige – rekla je i povukla dlan duž Oskarovih leđa, potom se obratila Mariju: – Hvala ti od srca.

Mario je šutke kimnuo, a onda joj otišao skuhati kavu. Bilo je kasno za kavu, ali situacija ju je iziskivala. Leona se prvo morala umiriti, a tek onda poći kući.

* * *

Nakon mjesec dana Leona je po običaju točno u osamnaest sati krenula s Oskarom u park. Na putu im se pridružio Mario. Da, Mario. One večeri Mario je prolazio parkom. Kada je došao pred zgradu, odjednom se pred njim stvorio Oskar. Bio je zadihan, tužna izraza očiju i šepao je. Mario je iz istih stopa smjestio Oskara na stražnje sjedište u automobilu, te ga odvezao u veterinarsku ambulantu. Nevjerojatno, ali ispalo je da Oskar glumi. Veterinar nije mogao drukčije zaključiti, osim što nisu postojali nikakvi znakovi da je ozlijedio šapu, nije reagirao na pregled, pa ni kada mu je stisnuo šapu više nego je bilo potrebno; u najmanju ruku, ciknuo bi. I bilo je tako. Kada ga je poveo u stan, čudesno je ozdravio.

Oskar je bio samo pas, ali osjećao je Leoninu tugu, osjećao je da je lako rješiva, jer nisu ona i Mario prekinuli vezu zbog neke važne i velike stvari, prekinuli su zbog najobičnije nesuglasice koja se mic po mic pretvorila u svađu. Nesuglasice nisu ništa neobično, ta svi smo individue s vlastitim poimanjem života i svega što nas okružuje, a evo, ponekad nas mogu skupo stajati. Istina, zar ne? Na sreću Leona i Mario imali su Oskara, biće za koje kažu da je inteligentno, razumno i svjesno poput dvogodišnjeg djeteta, a ipak je to isto biće “uvidjelo” nešto što oni nisu. Pokazao im je greške i nanovo ih spojio na nevjerojatan način: Uz pomoć glume.

I sad recite, nije li Oskar zaslužio Oscara?!

Božana Ćošić

Neki baner