Marija Lombarović: Ostale su tek siluete na mjesečini…

Nekoć davno, jedno davno desetljeće života, mjesec je noću otkrivao sve svoje nijanse, smiješio se meni i tebi.

On je prve noći bio najljepši ukras na nebu, ponosno je stajao ondje, obasjavao svoju svjetlost na naše sjenke negdje usred noći, između stabala koje je vjetar lagano njihao. Bilo je hladno, tmurno, zvijezde su se skrivale radi gospodina zlatnog sjaja. On je, baš kao i ti tad, obožavao biti ta glavna zvijezda na pozornici života.

Onako stasit, luckast i svoj, privlačio si ljude da hipnotizirano gledaju u tebe, baš kao i njega. Tad, bili smo previše mladi, ošamućeni novom zimom i pucketanjem leda pod nogama, obrazima crvenim od emocija i poljubaca. Ni slutili nismo, taj isti mjesec ćemo godinama nakon izbjegavati. Njegov sjaj će nas godinama nakon kao prokletstvo podsjećati na prvu prevaru u životu. Njegov odraz će ujedno postati i naš vjerni pratitelj i odraz nas samih, kakvi smo bili tad..

Nekad te drage slike izvire na najljepši način. Samo nekad.. Većinu vremena one plešu na mjesečini, iznova želeći dodati bol na već zatvorenu ranu.

Većinu vremena one prikriveno napadaju sa svih strana, ponavljajući onu krhko je znanje, nitko ništa ne zna.. Podsjećaju na to da zaista ništa ne znamo, i da smo samo prolaznici u ovome životu..

I prolaze godine, desetljeća, a u ogledalu nas gledaju oni mladi ljudi, puni nade, ljubavi i snova. Gledaju nas sa žalosnom sjenkom u oku, jer vidjeli su iza svih tih bora da nisu ostali ono što su nekoć bili. Podsjećaju nas i dalje da možda nije kasno, da možemo skinuti tužne sjene i grimase, postati oni koji smo onda bili. Ali, odvojeno.

Neki baner

Jer, podijelili smo se, kao što mjesec ima svoje dvije strane.

Ona tamna strana postala je dio tvoje svakodnevice, s vremenom to si postao  ti. Ova svjetla strana, koju si pokušao dokučiti i skriti od drugih, oduvijek sam bila ja. Ona koja je u svemu tamnom vidjela ljepotu i pokušavala spasiti ono malo svjetlosti što je ostalo u tebi.

Sad koračamo odvojeni, ni sjenke nas više ne prate. One su ostale ondje negdje, među ledenim, pustim granama stabala. One su ostale ondje kako bi uhvatile zadnje trzaje one zime, ere velikih promjena i mjesečine koja je grijala srca. Ostale su ondje kako bi zadnji put udahnule ono što mi više nećemo moći. Kako bi se konačno naučile oprostiti, tako što će iznova u ime davnih dana zaplesati na mjesečini.

Neke drage slike, s njima će u nepovrat otići. Obrisat’ će sve ono što su ti momenti u nas unosili. Probudit ćeš se kao i ja, shvativši da više ne postojimo. Shvatit ćeš, postoji samo ovaj trenutak u kojemu smo sada. A tu, tu gdje smo, mjesec nije rado viđen gost.

Promatraš ga iz prikrajka, znam, kao nekoga tko nas je svojim sjajem nadmudrio i udaljio. Ne shvaćaš, naše dualnosti su te koje su izazvale kraj koji se pretvorio tek u puke, ledene uspomene.

I zato, ostavljam te ondje negdje, gdje škripi snijeg pod nogama, gdje hladni vjetrovi šibaju lice kao nagovještaj nevolja. Ostavljam te ondje gdje mjesec najjače sja, ondje gdje sjenke plesale su ples nekih davnih duhova.

Neki baner
1 Comment

Comments are closed