Otisak…

Izdalo me.
I srce mi kuca u ritmu tvojih koraka.
Dok odzvanjaju tom bolu koji ostavljaš za sobom.
Izdalo me.
Zbog jednog lijepog osmijeha i jednih lijepih očiju.
I njihovog pogleda koji mi je zaslijepio vidike.
Stavila sam tebe ispred svega.
Zauvijek zapečativši tako život koji se tako
lako stopi s nježnim notama tvoga imena.
Pjevam tu melodiju, nekako se ukorijenila u meni.
Pjevam uz pratnju glasnih kapi koje odzvanjaju od zatvoren prostor.
Naćulim uši želeći čuti naznake riječi,
ali ne ide to baš s onima koje nisu izrečene.
Mogle su to biti lijepe riječi samo da ih se neko sjetio staviti na papir.
Ta melodija, čini se kao da je samo srce svira,
svakom notom ubija sve više ono malo ponosa što je ostalo.
Osjetim da si sve dalje. Svaka te pora osjeti.
Svaki milimetar kože blijedi od bola.
A još su ti vlažni otisci.
Svuda po meni još je tvoja blizina prisutna.

glass

Aleksandra

Neki baner