Ne dotiče toliko bol u pojedinim dijelovima tijela jer nisi redovito vježbao od tjelesnog u školi, čak niti lagana bora koja je nastala zbog grimasa nespavanja i koje zna čega, a na istom mjestu je nije bilo prije tri godine, koliko pecne prva sijeda. Ma samo jedna jedina nit – dlaka.
Ako genetski nitko od tvojih nema sijedih prije kasnih četrdesetih godina, najmanje se nadaš da ćeš imati jednu takvu staračku izdajicu u recimo kasnim dvadesetima.
Ta utješno nazvana srebrna nit svojevrsni je alarm da si nesvjesno ubrzala ili ubrzao godine. A ima ona „Kako u glavi, tako i na glavi!“ Zbilja? Pa tko danas razmišlja o recimo putovanju u starosti, drvenoj kućici s vrtom ili imovini koju će nekome ostaviti za trideset godina?
Ideja “bit će bolje sutra”
Ipak razmišljamo i indirektno živimo komplicirane okolnosti. Ne stignemo onaj zatočeni dio snova živjeti. Ili ga se bojimo izraziti? Pa onda pustimo dane i godine u kolotečinu i odgađanje „Bit će bolje sutra“, a sutra nam se dogodi sijeda. Alarm da je sutra postalo danas.
A još je toliko briljantnih ideja, mladenačke ludosti i beskrajne volje u toj glavi s jednom ili malo više sijedih niti. Niti koje nas bacaju u loše raspoloženje, ali zapravo ne bi trebale. Tu su da nas ubrzaju i pravovremeno potaknu kako još stignemo, iako prelazimo u stariju životnu etapu.
Korak po korak je to. Jedna, dvije, tri dlake, nisu sve… Ali dovoljno da vas motiviraju na upadanje u onaj zadnji vlak u vama koji vozi prema onome što jako želite, a zbog tisuće razloga to još niste ostvarili.
Evo zašto onda toliko boli otkriće prve sijede.
A vi? Čekate li prvu sijedu ili imate elana i bez nje?
Vodenjačica koja gleda svijet drugačijim očima.
U slobodno vrijeme bavi se različitim aktivnostima. Jedna od njih je i pisanje.
