Ožiljci ispod kože

Lijepo je biti detektiv. Naravno, na strani si pravde, činiš dobro mičući kriminalce s ulica. Djeca ti se dive i jednoga dana žele biti upravo kao ti. Prijatelji te poštuju. Sugrađani su ti zahvalni. I to je fantastično. Čini se fantastičnim, ali… kada se nađeš ispred nišana posve je svejedno jesi li detektiv ili kriminalac. Kada se nađeš u pogibeljnoj situaciji razlika ne postoji. Detektiv ili kriminalac… tada vas samo naziv dijeli. No najviše od svega taknu vas greške. Kada detektiv pogriješi i kada se greška ne može ispraviti tada nisi ni detektiv ni kriminalac pa ni čovjek, tada si sjena, crna, bezlična sjena. I to je ono što ljepotu čini nepodnošljivom. I to je ono što ostavlja duboke ožiljke ispod kože.

Mislim da svaki detektiv jednoga dana shvati tko je i osjeti neumoljivo peckanje ispod kože, nemir koji ga proždre u trenu i potopi sva dobra djela. Poput olovne figure nađe se na dnu rijeke koja se zove zakon. I što je onda na kraju zakon doli bola za one koji ga sprovode? O, da, jednoga dana svaki se detektiv osvijesti i poželi da nikada nije bio na strani zakona. Poželi to, ali netko mora biti i na strani zakona kako bi svijet mogao funkcionirati. Zamislite bezakonje. Nezamislivo je, zar ne?

Ali što onda na koncu „pravedniku“ ostane? Samo kajanje. I tu ništa ne pomaže. Pokuša čovjek sklopiti oči i utonuti u smiraj. Pokuša, ali ako sklopiš oči, čini li ti se kao da se skoro ništa promijenilo nije? I nije, istinski nije, jer dok nosiš ožiljke ispod kože, sve je isto. Tu, pomoći nema…

* * *

– Mrzim pedofile – rekao je moj partner Jones i srknuo gutljaj kave. – Ako išta mrzim na ovom svijetu to su pedofili.
Kimnuo sam i otvorio dosje kriminalca. Dan prije smo dobili novi slučaj. Riječ je bila o domaru osnovne škole koji je djecu mamio slatkišima, odvodio ih u podrumske prostorije i seksualno zlostavljao. Mahom su to bile djevojčice do deset godina, njih pet koje su progovorile tek nakon intervencije njihova učitelja koji je uočio da nešto ne štima. Upravo je on sproveo malu istragu i slučaj prijavio policiji. Naravno, priveli smo, ispitali te pritvorili osumnjičenog. Također smo ispitali i djevojčice uz prisutnost roditelja i socijalne radnice. Domar je zanijekao gadost. Pravdao se na sve moguće načine pa čak i svojim godinama. Imao je šezdeset i pet i bio je pred mirovinom. No meni, kao iskusnom detektivu, takvo što ništa nije značilo. Oslanjao sam se isključivo na dokaze što je značilo da nije ni kriv ni nedužan dok ne dobijem potvrdu jednog ili drugog.

No u ovom slučaju opipljivih dokaza nije bilo. Po prvi put sam se morao osloniti na riječi i to riječi desetogodišnjih djevojčica.
– Hmm… nešto ovdje ne štima – prozborio sam. – Nekako, ne štima. Čovjek je čist da čistiji ne može biti, a sada je odjednom pedofil.
– Želiš reći da mu vjeruješ?
– To ne… nikome ne vjerujem na riječ. Samo misli da bismo trebali intenzivnije istražiti cijeli slučaj.
Jones je naškubio usnice. – Slažem se Garcia, trebamo prije bilo kakvog zaključka intenzivno sve obraditi, ali svejedno, meni smrdi. Na prvu mi nije legao, a znaš da rijetko kad griješim.
– Jasno – potvrdio sam, – no svakako ću dodati još jednu dozu opreznosti.

Kako sam rekao tako sam i učinio. Pročešljao sam dvaput svaku prokletu sitnicu koja bi mi mogla bilo što reći, ali nisam se odviše pomaknuo od početka. Sve se vrtjelo u istom krugu: priča djevojčica, savjesno ponašanje učitelja, negiranje počinitelja… Stoga sam popustio pod pritiskom partnera i šefa te im dao za pravo kada su zaključili da je domar počinitelj gnjusnog zločina.
Narednih dana sve je išlo kao i inače. Održali smo presicu, napisali izvješća, zločinca premjestili iz istražnog u kazneni pritvor te potvrdili dolazak na suđenje u korist tužiteljstva. Iako nije bilo nikakvih materijalnih dokaza, riječi djevojčica, koje su ispitane van sudnice, bile su dovoljne. Zapravo, poroti je bila dovoljna tek pomisao na njihova nevina lica, na njihovo nevino biće koje je možda zauvijek uništeno. Emocionalni ožiljci u pravilu nikada ne zacijele do kraja.

Brzinom munje domar je optužen i za mene je taj slučaj bio zapečaćen. Ali, opet mi nešto nije davalo mira. Neprestano me bockala iglica savjesti, nešto što nisam mogao objasniti. No s vremenom je postalo sve rjeđe dok na koncu nije posve nestalo. Međutim, jednoga dana sve se vratilo. Do mene je došla vijest kako si je domar oduzeo život. Za sobom je ostavio pismo upućeno nama istražiteljskom timu. Kada sam ga pročitao poželio sam nestati, jednostavno nestati iz čitava svog postojanja. Pisalo je ono što je stoput ponovio, zaklinjao se da je nevin, ali napisao je i neke upute… odnosile su se na učitelja djevojčica:

„…molim vas, molim vas svim srcem da ponovo istražite učitelja
kako nikada više ne bi ponovio ono što je učinio djevojčicama.
Ne tražite dokaze u njegovom uredu, ni u njegovoj kući, tražite
ih u njegovoj brodici za koju vjerojatno ne zna ni njegova žena…“

Na sreću djevojčica, mogućih budućih žrtava, ali na našu žalost ispostavilo se da smo pogriješili. Brodica je itekako postojala – mudro ju je upisao na prijateljevo ime – i našli smo masu materijalnih dokaza, odnosno, njegove trofeje, među kojima je bilo i nekoliko gaćica.

Previdjeli smo pravog počinitelja. Uvukao se u glavu djevojčica i uvjerio ih da je krivac domar. Ne, ne opravdavam nas, ne postoji opravdanje. Iako smo na koncu i mi detektivi samo ljudi i ništa nas ne čini imunima na greške, ipak smo odgovorni i ipak smo uništili nekoliko života, a jedan čak zauvijek ugasili.

I to je bio taj prijelomni trenutak za mene. Tada je od mene ostala samo sjena. U hipu su potopljena sva moja dobra djela, svi slučajevi koje sam riješio; svi kriminalci koje sam maknuo s ulica. I što mi znači što sam detektiv, što sam na strani zakona? Ništa, apsolutno ništa… Ali svejedno nastavljam, sada mudriji i pametniji. Moram poštovati zakon kao i svi drugi ljudi, ali ja sam se zakleo da ću ga i sprovoditi. Moram nastaviti dalje i svoje ožiljke cijeliti kako god znam i umijem, jer… zamislite bezakonje. Nezamislivo je, zar ne?

Pokušavat ću iznova i iznova sklapati oči s nadom da će se ipak nešto promijeniti. Jednom mora.

Božana Ćosić