Ovaj tekst je upućen svima onima koji ne rade, a žele da rade, traže posao, a mole Boga da ga ne nađu. Ovaj tekst je upućen onima koji kukaju kako treba para, a nema para jer nema posla – pardon, ima posla ali nema posla koji njima odgovara.
Neki dan pričala sam s prijateljem, kaže da razmišlja o odlasku u inozemstvo, ali ga fakultet trenutno sprječava. Radi tri posla, uz svoj fakultet, i ne bira, jer kod nas ne možeš da biraš, to nije dopušteno, to si valjda do sada mogao naučiti. Zapravo, dopušteno ti je pravo na izbor, ali kod nas nemaš izbora, pa bolje prihvati se bilo čega, (jer poštena posla ne trebaš se stidjeti) ili sjedi kući mjesecima, godinama i čekaj da dobiješ posao svojih snova. Šta misliš koje su šanse za to? Ha? Jel’ znaš da ti kod nas prekinu snove i prije nego kreneš sanjati? U rijetkim slučajevima, diploma ti služi svrsi, u čestim slučajevima skuplja prašinu ili ukrašava zid, ali eto imaš neku nadu.
Često možemo čuti ono ‘Nada umire posljednja!’, zatim je netko pametan nadovezao ‘…a ja ću prije nje!’ – s tim je objasnio cijelu situaciju, zar ne?
Znam dosta onih koji su završili fakultete, a rade posao koji nema veze s njihovom strukom, ali rade! Bore se! Misliš da njima ne smeta nepravda? Misliš da je lako bdjeti nad knjigama i pustim skriptama godinama, gubiti vid, mučiti se, učiti i onda objesiti diplomu na zid i prolaziti pored nje svaki dan, dolazeći s posla koji je daleko od onoga za koji su se borili? Ali, oni rade, ne pitaju šta, bore se i dalje, za svoj kruh, i da sebi nešto priušte, jer svjesni su cijele situacije.
Sjećate se one priče o Ivi iz Livna? Dobio je poziv iz zavoda za zapošljavanje i pao u nesvijest te je završio na hitnoj od šoka. Izmišljeno ili stvarno, nemam pojma, ali u svakom slučaju bilo tko da dobije poziv s biroa reagirao bi kao Ivo iz Livna, s tim da bi se i njemu kasnije oni s biroa ispričavali kao Ivi, uz riječi da je bila greška. Surova stvarnost.
Imaš ti i onih koji rade kao crvi, a čekaju plaću mjesecima, jer je eto tamo nekome palo na pamet da sebi kupi najnovije auto. Auto ne smije da čeka, a radnici, ma preživjet će, šta je to, samo koji mjesec?! Boli dotičnog ona stvar za radnika, njegovu obitelj, njegove obveze jer dotični je punog želudca, ni brige ni pameti, a to što će nečiji ćaća pozajmljivati od komšije da ditetu kupi knjige, šta to dotičnog briga? Djeca dotičnog imaju torbe po novoj modi, pripremljenu odjeću već mjesecima unaprijed, ne zna on da je vamo netko u problemu… Dotični je svjestan da je situacija u državi loša, i dotični zna da će ti ljudi ostati tu, jer to im je jedina svjetlost, iako je miljama daleko od njih, ali eto opet imaju neku sigurnost.
Šuti i trpi – recept za sve u našoj državi!
Pusti velikane i dotičnu gospodu da namire svoje guzice, pa kad im bude dosta sjetit će se i vas, možda? Ipak ne, ipak ćete morati prosvjedovati i boriti se za svoja prava, tako to na kraju biva. Samo tako ćete uspjeti izvući koji dinar, ne sve, barem ne odjednom. Ti ‘mali’ vrijedni ljudi prosvjeduju, traže ono što im pripada, jer to je njihovo, za to su se lomili i žuljali ruke, i opet se crvene, neugodno im je, a gospodin (govno) dotični prolazi u najskupljem odjelu sa stavom ‘Nemam pojma što se događa’ i sjeda u auto koje su mu zaradili ti ‘mali’ ljudi. Jebem te živote!
S druge strane, (moje strane, i sreće koju sam ja imala) imaš i onih šefova koji cijene tvoj rad, trud i zalaganje, isplate te na vrijeme, i još te nagrade.
Svega ima, i čovjek mora biti spreman na sve! Sve da dobiješ posao svojih snova… nitko ti ne garantira da nećeš imati problema, da te neće hvatati nervoza, umor, jer svaki posao ima svoje prednosti i svoje mane.
Mogla bi ja pisati na dugo i na široko o ovoj temi, ali prijeći ću na bit. Zadnja vrsta ljudi koje ne podnosim i od kojih se zgražavam, su oni koji stalno kukaju kako nema posla, a sjede i ništa po tom’ pitanju ne poduzimaju. To su oni insani koji svako jutro redovno ispijaju kave i ispunjaju kladionice, psuju državu, vlast, nepravdu, svakog ‘malog’ čovjeka koji je uspio i stekao vlastitim rukama i pitaju se koga je pokrao? Dok se taj ‘mali’ čovjek borio, radio i lomio se… ti si sjedio u kladionici i uplaćivao listić ćaćinim parama, ili čijim već, psovao si sve po redu jer ti je eto, Real izgubio od Barce, a samo si njega čekao da prođeš.
Nakon toga obavezno, ako si ‘iščančao’ dovoljno para, svoju tugu utopit ćeš u pivi od pola litra (obavezno) i proklinjati dan kada si se rodio. Ako nemaš para doviknut ćeš da pišu u ‘teku’, platit ćeš kad budeš imao, i to opet tuđim parama. Budalo! Od pustog kukanja, neki čovjek se sažalio i ponudio ti posao, a ti se uvrijedio, jer di ćeš ti to raditi, ne bi ti to da nećeš ništa drugo, pa ja!
Često se pitam šta je s tim ljudima, postoji li u tim glavama ono što se zove mozak? Oni očito žive u zabludi da pare padaju s neba, da se posao nađe bez da ga tražiš, da se obogatiš treptajem oka bez da digneš dupe i da se pokreneš. Ne kažem, imaš ti ljudi koji se rode pod sretnom zvijezdom, ali ne gledaj na njih. Budi svoj, a prestani biti ‘Mama je l’ ti došla penzija’ frajer! Zasuči rukave, trgni se, jer vidjet ćeš kako je divan i božanstven osjećaj kada dobiješ plaću koju si svojom zaslugom stekao. Bori se!
Idući put kada čujem nekoga da tako priča lopatom ću ga zviznuti po glavi! Za početak, digni dupe s te stolice, umij se, počešljaj, i kreni u potragu, jer živ si, zdrav si i možeš! Stvaraj svoje, kako te nije sramota svako malo kukati i prositi u drugih, da možeš popiti pivu i uplatiti listić, a sposoban si za rad?! Takve ne žalim, niti itko treba da ih žali! Nije sve u državi i vlasti, nešto je i do nas! Ako već tvoja država ne funkcionira kako treba, i ako ne želiš raditi ono što ti je ponuđeno onda idi u drugu! Sve je na tebi, upamti to!
Svi mi sebe zamišljamo na visokim pozicijama, sa još višim plaćama, ali ne ide to tako lako. Je l’ znaš onu narodnu izreku “Zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – palača!”? Mislim da sam ti rekla sve…
Lijep pozdrav, do idućeg puta!
Danijela Luburić
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!