Sretoh nedavno jednu poznanicu, nosila je jedan od onih vedrih, zaraznih osmijeha. Oči su joj blistale, hod bio lagan, izgledala je gotovo kao da lebdi.
„Divno izgledaš“, rekoh joj. „Što ima novog?“
„Zaljubila sam se!“, ponosno je izjavila sa sanjarskim pogledom u očima. „Znaš…“ nastavila je, uhvatila me pod ruku i produžila korak sa mnom. „Ima kuću, auto, vikendicu na moru, brod… Zgodan je… A seks… stara moja, nikad bolji!
Zastala sam pomalo zbunjeno, dok su mi se pitanja rojila po glavi.
„Drago mi je zbog tebe“, rekoh, „Ali, reci mi, kakav je?
„Kako misliš?“
„Pa ono…“ ušutjela sam naglo shvaćajući kako ću vjerovatno ispasti smiješna ako pitam: Jel dobar prema tebi? Kakvi ste inače mimo njegovih postignuća, pa i dobrog seksa? Ali svejedno upitah.
„Jesi ti čula što sam ti rekla?“ iznenađeno me upita.
„Jesam.“
„Pa eto“, slegnula je ramenima izbjegavajući moj pogled. „Što ti treba više?“
Eh, što mi treba… pomislih, puštajući ju da mi niže njegove poslovne uspjehe.
Treba mi da me voli. Da me poštuje, da mi se ne dira u slobodu da budem ono što jesam. Da me tješi dok se žalim na ispraznost života, na prokockane prilike i srušene snove. Da skupa sa mnom kuje plan kad upadnem u nevolje. Da se raduje mojoj sreći, a tugu umanji svojim blesavim humorom koji samo nas dvoje razumijemo.
Treba mi da me ljubi, prije nego me odvuče u krevet, da ga nije sram poljubiti me u javnosti, držati za ruku ili potpuno suprotno – da zna da nitko od nas neće napraviti scenu ako nam korak nije ujednačen, ako oko pobjegne i odmjeri neko drugo ljudsko biće. Treba mi da nije ljubomoran, posesivan, manipulativan. Treba mi da mi vjeruje, da mu vjerujem, da znam da ne postoji nijedan dio mene, fizički i emotivni, kojeg se trebam sramiti pred njim, da bez obzira na sve baš uvijek mogu računati na njegovu podršku. Treba mi da baš kao što potražujem puno, isto tako baš sve to mogu uzvratiti…
Ljubav danas kao da se svela na emotivni poremećaj koji treba što prije otkloniti. Srce na aparat kojeg treba iskopčati iz života i spremiti negdje da ne smeta. Daj pare, status, moć – ljubav je za papke, naivce i budale. Lomi mi dušu, gazi me, nek sam ti objekt, kurva, razonoda poput psa ili mačke, sve može dok god svojim gradom mogu proći ponosna, uzdignute glave i svima reći; Je, moj dragi mi ispunjava sve moje materijalne potrebe i hireve, uspješan je, moćan, prava poštenjačina i duša od čovjeka. Što i može biti istina, ali danas ne pišem o tim rijetkim primjercima.
Nemamo svi istu definiciju bogatstva i uspjeha; nekima su to isključivo materijalne stvari, nekima moć i utjecaj, a nekim ludama poput mene sposobnost u davanju i primanju ljubavi. Ono kad te netko, i kad nekog, voliš i prihvaćaš baš onakvog kakav jest, kad vam je korak jednak i korača naprijed usprkos svemu.
Još uvijek bih radije s nekim koji ima srce brojala lipe, nego s nekim tko ga nema milijune. Još uvijek bih onaj utjecaj koji može imati samo jedan pogled, mijenjala za sve one druge koji obećavaju brda i doline. Još uvijek bih one staromodne vrijednosti postavila visoko na svojoj listi želja, puštajući ove moderne da se utapaju u besmislu svog postojanja… Jer nekako vjerujem da gdje ima ljubavi, baš sve kad – tad sjedne na svoje mjesto, a tamo gdje je nema uvijek nešto žulja koliko god to pokušavali prikriti parama, stečenim statusima i bogatstvima, seksualnim vještinama, svim onim stvarima koje nemaju snagu da nas dirnu duboko u srce.
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
