Ako ti nekada kažem da te ne volim, biće to da bi mi naslonio usne na lice i rekao: “Voliš me, znam”.
Jer želim da znaš i bez da ti kažem.
Jer želim da bar pretpostaviš kakvu čudesnu melodiju stvaraju moji leptirići tridesetogodišnjakinje koja se zaljubila. Želim da znaš prozirni sjaj svake varnice koja mi pucketa pod kožom željnom tvog mirisa da ga upije. I koliko volim kad mi nedostaješ. Jer lijepo je nedostajanje, znaš?! Onaj crvić koji nam ne da mira, pa poletimo u nečiji zagrljaj i onda kad se pravimo ljuti. I kad želimo to biti. I kad ne želimo, a jesmo. A ne znamo ni sami zašto jesmo.
Želim da znaš da mi već nedostaje svaki tren koji smo proživjeli. I da ne žalim zbog tog nedostajanja ni sekund, jer se radujem novim danima i minutima u kojima će mi srce pjevati. Želim da znaš da su tvoje ruke moje najvoljenije u ovom Božijem usudu zvanom život. I da sve što nemaš možeš da stvoriš srcem. Znaš li to?
I da ću svakog dana potpisivati nove ugovore kojima iznajmljujem prostor u tvom životu onako kako smo dogovorili – kvadrat za poljubac. I da sanjam onaj pogled na Vrbas. Nas koji sklapamo polomljene snove i zašivamo pokidane sudbine u podrumu koji zoveš radionica.
Da li znaš zašto sam te zavoljela? I te tvoje plave oči sa sjajem zvijezde padalice u zjenicama?
“Reci mi neku svoju želju”, prošaputao si jedno veče. Naslonila sam mokre obraze na ramena pokrivena ožiljcima i umorna pod teškim teretom života, dok su uspomene stezale obruč oko nas. Slušao si moje ćutanje.
A ja sam poželjela da mogu reći: “Spasi me iz svijeta u kome je zloba najčešća religija, u kome se stari odmah poslije djetinjstva, u kome su rijetka zelena polja. Spasi me od ljudi koji na osmijeh uzvrate režanjem, a na lijepu riječ ćutanjem. Odvedi me iz svijeta u kome se psuje i najsvetije, gdje molitvu nazivaju zabludom za mase, od onih koji vjeruju samo u ono što vide i onih koji vole samo ono što koriste. Spasi me od gladnih vukova. I zlobnih pogleda. Odvedi me u zemlju Nedođiju, gdje mirišu proljetna jutra, gdje nas ptice bude a cvrčci uspavljuju, gdje je dječiji osmijeh i dalje naljepša muzika, a oči staraca najdublja jezera.”
Ali samo sam ćutala, dok je grad tonuo u mir predvečerja, a pahulje u svom vrtoglavom plesu okivale minusom svijet oko nas. Sve se ledilo, samo se u meni otapala santa leda. Nisam govorila, ali je srce vrištalo tvoje ime.
Nas dvoje, ruka u ruci, dok pogledi nam se sreću na raskrsnici života. Dva srca i usne daleke tek tren samo. Suza je kanula, a ruke se same u zagrljaj svile, dok su biseri zelenih zdenaca stidljivo tekli mojim licem. Shvatala sam polako da si ti jedan od onih anđela koji dođu u život čovjeka i na brzinu, kao na prevaru, ukradu mu djelić srca i čuvaju ga na nekom sigurnom, samo njima poznatom mjestu. Ostatak je kod nas, da nas podsjeća na svu ljepotu koju nam “gubitak” onog djelića donosi.
I dan za danom, mjesec po mjesec, dani postaju bogatiji, a srce punije. Zavoljela sam te i jer smo oboje u srcu nosili po polovinu nečega davno polomljenog, kao što vjerni ljubavnici nose povezane privjeske. Bilo je to nešto čemu smo ime spominjali samo u sjećanjima, ne zato što smo zaboravljali, već baš zato što je uspomena uporno bila živa. Naše polomljene sudbine bi se na bilo kojoj drugoj životnoj stazi srele na tren i završile svoju priču.
Ali bilo je nešto u ovoj stazi na kojoj smo se sreli, baš u ovom trenutku, bilo je na njoj nade da naša priča neće imati kraj, da put ne vodi u ćorsokak nego predstavlja samo puteljak do prostranstva. Koračali smo istim cipelama, ja stopa za stopom, ti obruč za obručem. I dobro smo znali kako one znaju da žuljaju. Samo na ovoj stazi su nam oboma bile “taman” i ja nisam željela skrenuti sa nje ni milimetra.
Danas si mi ono nešto što brodolomniku dođe i zasja u trenutku kada se svi svetionici pogase – nada i vjera. I strah veliki kolika je i ljubav. Ne znam čega se bojim, ali znam da tvoje ruke otjeraju svaku brigu sa mog lica. I dok je tako, želim po prvi put u životu da mislim da se može živjeti od ljubavi. Iako me je strah.
I zato me zagrli. Svakog dana, svakog mjeseca i u svakom trenutku u kojem ti srce kaže da to želi. A ako ti nekad kažem da me pustiš, stegni me još jače. I provezi me kroz moje strahove. Do kraja svijeta. I početka našeg malog raja.
Dajana Tadić
Preuzeto sa lolamagazin.com – Lole iz komšiluka
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
