Ispijajući jutarnju kavu, malo sam prisluškivala dvojicu koja su upravo sjela za susjedni stol.
Pita jedan – Što ćemo popiti?
Ovaj drugi, zelenkast u licu, sav raščupan i jadan, jedva istisne – Mineralnu vodu…
Drugi totalno preneražen, pita s nevjericom- VOODU???
Onaj mučenik protisne – Da! Još rano jutros bio sam pijan kao prasac! Dosta mi je i alkohola i žene i posla i svega!!! U firmi radim kao konj, a plaće nema. Gazda vječito glumi ljutnju jer mu se ne daje plaća, uz to optužuje i vrijeđa jer je tako lakše zaobići pitanja koja bi mu svi rado postavili. Nakon što se naradim kao budala, odem s kolegama na piće da skupim hrabrosti pojaviti se doma, ponovo bez prebite pare. Ako naručim kavu ili sok, ne daju mi mira. Zajebavaju me kao i ti sad! Da se spasim njihovog zadirkivanja, popijem pivo! Onda dok svaki od nas pozove rundu, to bude 5-6 piva, jer nas ima toliko koji smo u istom sosu. Nemam love za gablec, pa od 5-6 piva budem pijan kao letva, a zadese se 2-3 runde, pa ti vidi! Za čas bude 7- 8h navečer, a meni je muka od pomisli da moram doma. Osjećam se kao čovjek jedino tih dva tri sata dok sam supijan, ostalo vrijeme se osjećam kao govno. Izbjegavam gazdu jer bih ga najradije udario, izbjegavam ženu jer bi ona najradije udarila mene, izbjegavam djecu jer se osjećam loše od njihovog pogleda. Izbjegavam i sebe jer bih se isto najradije pošteno udario. Nakon ženine prodike, da nisam pijan kao što jesam, otišao bi natrag u birtiju! Dosta mi je svih, a najviše mi je dosta mene samoga!
Da imam mekše srce, točno bih plakala nad njim, ali budući da nemam htjela sam ga pitati – Tko je platio onih 15 piva? No, zaključila sam da bi mu moj komentar bio višak. Očito ima doma ženu koja zna računati i na poslu “gazdu” koji ne isplaćuje plaću. On je samo kolateralna žrtva današnjeg sustava vrijednosti i nakaradnih moralnih okvira koji su postali norma ponašanja. Prihvatljivo je da poslodavac uskrati plaću i da muškarac zabije glavu u pijesak i izloži dupe. Polako se pomiču granice unutar kojih je temeljno funkcioniranje obitelji imalo prihvatljivu razinu. To su uzrokovali oni koji su se dokopali mogućnosti da postanu poslodavci bez pokrića, a pomažu im ljudi koji nemaju hrabrosti stati na loptu i uzeti svoj život u svoje ruke. Svi su nam krivi za sve, neuspjeh više ne zovemo neuspjehom, a uspjeh danas ima drugačini okus. Dovoljno je samo da sam obrišeš vlastitu guzicu, pa da postaneš “cijenjeni” član zajednice s respektabilnim postignućima, koji onda smije prcati tu istu zajednicu kojoj se nametnuo, uglavnom političkim putem. Iz svega toga proizlaze djeca koja odrastajući imaju nove predodžbe o tome što je u redu, a što nije, jer u hrpi krivih ljudi, tek tu i tamo se zadesi poneki pravi čovjek.
Jedan od tih koji je možda mogao biti pravi, sjedi za susjednim stolom i plače sam nad sobom i svojom lošom sudbinom. Tipično hrvatski! Sposobni smo locirati problem i nad njim plakati, čekajući da se dogodi nešto što će nam podesiti život na zadovoljavajuću razinu. Puna su nam usta kritika, ali teško da ćemo dići guzicu i primiti se posla. Pa jbga!
Viktorija Herak
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!