Kako se to ljudi rađaju i pronalaze
Kad se mi jedino dobro znamo izgubiti?
Kako su neke tišine toliko glasne
Da te mogu sluditi?
Kad te nema ni u jednom danu
Vrisnem ti ime najjače što znam
A onda mislim tvojom glavom
Jer te kao niko na svijetu osjećam.
Baneš kao oluja
Na suvu zemlju kožu mi zalijepiš
Ne možeš bez mene ni tren da zamisliš
Izgore nam svjetovi, nagi, žedni, umorni
Padamo u snove, a oni su drugačiji.
Ponovo bježimo kao ludaci sluđeni
Jedno od drugog kao zli i oholi
Stravljeni da bez slobode ne postoje životi
Dok gušimo spoznaju da život smo mi.
Kako se to ljudi rađaju i pronalaze,
Kad mi jedino dobro umijemo pobjeći
Čija su ovo divlja vremena,
U kojima si mi jedini san o sreći?
Jovana
Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*