Poglavnik

Ako postoje trenuci u kojima čovjek živ umre, a diše još uvijek, onda sam ih ja doživjela i previše. Prvi je bio kad je Toni nestao na ratištu, drugi je bio one noći kad me Jozef iskoristio kao životinju, treći je bio kad sam Tonija vidjela živog, u nacističkoj uniformi, rame uz rame s mojim smrtnim neprijateljem. Pomislila sam da više ne mogu živa umrijeti, jer je sve ljudsko u meni odavno nestalo, između tih velikih smrti i mnogo malih između, ali prevarila sam se…

Čudovišta oko nas u ljudskom liku, uvijek pronađu još nešto u nama što mogu ubiti. Taman kad sam pomislila da više ništa nemam, da više ništa izgubiti ne mogu i da me više ništa na ovom svijetu ne dotiče, pronašla sam nadu u Tonijevim riječima i u Jozefovim naznaku smrti.

Bih li mogla ostati živa da mu Jozef naudi? Ili bih pustila onu zvijer u sebi da zaurliče na sav glas i u smrt povela i njega i sebe i svakog tko se nađe u blizini jer više ne bih marila za posljedice? Bih li u bezdan povela i nevine, kad proključa krv i razum izgubi bitku sa srcem koje toliko dugo žeđa da se osvetom napoji?

Pretpostavljam da zaista ne bih marila. Pretpostavljam da bih samo ugrabila trenutak i okončala svoj pakao na ovoj zemlji. Da li bi moj duh tad progonjen kroz vječnost, neumorno lutao bez smisla i nade za oprostom? Svejedno je. Nijedna žrtva nije prevelika, ni preteška da se spasi ono što je srcu najmilije. Ono što mu daje smisao i što ga tjera iz trenutka u trenutak da nastavlja tuči.

Neki baner

Ni vječnost u ognjenim mukama ne može se mjeriti s osjećajem gađenja dok ruku pod ruku koračam s čovjekom kojeg prezirem, više no što riječima mogu opisati.

  • Ovo je dakle Vaša ljupka supruga. – s visoka je izgovorio čovjek neuglednog lica i drskog držanja kad smo mu se napokon približili i kad sam se ponovno osjetila kao životinja u toru, koju razgledaju i odabiru za klanje.
  • Zaista jest, ovakva je ljepota pomalo nadljudska, ne mislite li? – kao paun na sred nedjeljne pijace šepurio se Jozef, trofejem kojeg nikada nije ni osvojio. A neugledni me muškarac u skupom odjelu s monoklom na oku i dalje pohlepno promatrao. Bez ustručavanja puštajući da promatram kako me odmjerava i proždire očima. Usne su mu se blago raširile u neki zlokobni smiješak od kojeg mi se naježila šija i sledila krv u žilama.
  • Poglavniče? – zaustio je Jozef sav preneražen naglom šutnjom.
  • Zaista ovakvu ljepoticu nisam ugledao od Berlina do Beograda. – izgovorio je čudnovati muškarac pa mi pružio svoj lakat gledajući u Jozefa s nekim određenim naređivačkim stavom. Oči su mu sijevale kao munje za veoma olujne noći.

U tom trenutku Jozefov je stisak popustio pa me laktom pogurnuo da prihvatim pruženu mi ruku. Lecnula sam se i ugrizla za usnu što čudnovatom muškarcu nije promaklo i izazvalo je neko zadovoljstvo na njegovom licu. Prihvativši njegov stisak, osjetila sam da sam poput stvari predana iz ruku jednog monstruma u ruke drugog.

  • Zacijelo ste umorna Madam. – izgovorio je nekim polu-maznim tonom po prvi put mi se obrativši.
  • Hvala na pitanju, u redu sam. – odgovorila sam hladno i nezainteresirano, a to kao da je kod njega samo probudilo zanimanje, pa je ubrzao korak da bismo učinili laganu razdaljinu između Jozefa koji nas je mrzovoljno pratio u stopu i Tonija koji mu se približio uz žestok i ljutit korak.
  • Vi ste veoma privlačna žena. – izgovorio je a ja sam šutjela.
  • Ne laskaju Vam komplimenti? – nastavio je.
  • Ne živi se od komplimenata. – odgovorila sam ljutito i povukla ruku kako bih bar malo olabavila njegov čvrsti stisak.
  • Neukrotiva vidim? Znate li da vas prati nadimak Ždrijebica? I da se priča kako Vaš suprug još uvijek nije uspio konzumirati Vas… Vaš brak. – ispravio se.
  • Ne bih Vas uzela za čovjeka koji se povodi za bapskim pričama. – odvratila sam mu s okusom gađenja u ustima.
  • Vjerujem da Vam je teško biti tako mlada, jedra i puna života a posve u sjeni rata kojeg niste birala. Vaša ljepota mami za strasti muškarca. – njegove su riječi više zvučale kao želja nego konstatacija i ja sam odlučila šutjeti, shvaćajući da mu je moje odbijanje samo još veći mamac.
  • Postoji li nešto što bih Vam mogao dati, što bi vas usrećilo za… za jednu noć s Vama. – izgovorio je bez okolišanja.

Zastala sam i pogledala ga hladno a zatim prenerazila samu sebe dok sam izgovarala: – Ima.

  • Slušam pozorno.
  • Glava mog supruga na zlatnom pladnju.
  • Smatrajte učinjenim.

Ako se već prodajem, cijene će biti visoke i plaćat će se krvlju. – pomislila sam i široko mu se i koketno nasmiješila, shvaćajući da mi se utroba okreće od gađenja ali da ništa nije teško, ne meni, ne ako želim da Toni bude siguran.

Nastavit će se…

Marija Klasiček

Neki baner