Postoji jedan izgubljeni grad

Postoji jedan grad, u kojemu se svakodnevno isprepliću java i san

Ondje negdje, ostala je jedna tamnooka dama u crvenom, koračajući rame uz rame s crvenim kraljem. Bio je on nesnosno tašt, poprilično gizdav i luckast. Oči živopisno djetinje, vrištale su nestašnost i usamljenost. Grad je s dolaskom jeseni poprimao sive boje, magla se nadvila nad njima, osluškujući tihe šaptaje usred noći, naslućujući nevolju.

Koračala je poprilično hitro, vedro, raznoseći svu težinu koja se nadvila nad njima. Koraci su joj oduvijek bili ubrzani, kao da je htjela što brže izbjeći ono neizbježno, pobjeći od sebe i od sudbine.

Rekao joj je, u okrilju noći, pamtit će samo njene korake, kao najljepšu melodiju kako odzvanjaju i poskakuju po tamnim, pustim ulicama. Gdje je bila kiša, tu bi donijela sunce, gdje bi se stvorila magla, tu bi razmaknula oblake da ukaže na svoju svjetlost..

Rekla mu je drsko: ”Ti zaista misliš da djevojke poput mene padaju na ove bajke? Znaš da u sebi nosim popriličan kaos, da riječi važem deset puta prije nego li ih uzmem, ali ne strepim radi njih koliko radi djela. Znaš li, teško je neuhvatljivima prilagoditi se da bi ostali vezani? Mene čekaju daljine, neka nova prostranstva, što da ti budem?”

”Želiš li da budem ona, koja će povremeno ući da ti podari mladost i osmijehe, strast i dodire? Ona koju ćeš tako lako zaboraviti i maknuti njeno ime s usana čim naiđe ona sigurna, ona kojoj je drugo ime dom. Mene zovu neke neznane ceste, jer duša ni u sreći ne miruje. Kako da ti podarim ono što ni sam nisi siguran da možeš i želiš dijeliti?”

Neki baner

Ustuknuo je, plašeći se sebe kao i njezine divljine. Znao je vrlo dobro, oboje su takvi igrači, da kad jednom na put krenu, neće stati dok ne završe ono započeto. Zašto je morala sresti te oči, zašto je morala popustiti tim zagrljajima i pridružiti se njegovim neodlučnim, teškim koracima?

Sve se danas čini dalekim i težim, jedino taj grad i dalje egzistira između jave i sna. I tko god ondje jednom zakorači, ne izlazi jednak. Izlazi ustuknut od siline emocija, izgubljenosti, nade i boli.

Ondje odavno izmiješalo se i prošlo i sadašnje, ne mareći za ono što će tek uslijediti. Ondje se za dobro jutro servira melankolija i tišina. Ondje, mladost je i dalje sjetna i nesretna, izgubljena. Teško je raspoznati javu od sna gdje obitava posljednja nada i emocija.

Odmaknuli su se , svatko na svoju stranu. Koraci su bili sve tiši, nije bilo zvonkih melodija nasred mraka i pustih ulica. Nitko više nije mirisao ono isto cvijeće, nikoga nije bilo da unese onaj isti kaos, pohara grad i izvuče osmijehe usred magle.

Ondje sad obitavaju neki novi klinci, ne poznaju oni tajne starog hrasta, kao ni svu ludost koja se skrila u kutevima parka.

Ne smiju se jednako kao oni, nisu radosni i onako ludi, otvoreni. Njihovi koraci tek su blijede sjene onih koji su nekoć ondje živjeli i ostavljali tragove gazeći preko ponosa i preko sebe.

Sad, taj grad može mirno usnuti, a sa sobom odnijeti sve uspomene koje su kao kamen oko vrata podsjećale na to koliko je blizu kraj.

Težina je nestala s novom maglom, ostadoše jedino poneki koraci urezani u memoriji, poneki šaptaj koji i dalje podsjeća da su ostali izgubljeni ondje gdje nikome nije bilo suđeno da se pronađe.

Postoji jedan izgubljeni grad mladosti, u kojemu su sve tvrđave odavno osvojene, a zastave nove ipak vijore se.

Neki baner