Poziv

Ljudi su okrutni. Život je okrutan. Koliko god se trudila biti još samo jedna u nizu nevažna osoba, nije joj uspijevalo. Bila je drukčija po mnogočemu, a najgore od svega i zapravo, ono što ju je obilježilo vjerojatno za zauvijek, bio je njezin posao. Da, posao, tako je to nazivala iako je bila svjesna da je to već duže vrijeme nešto što ju je oblikovalo, izdvojilo iz nevažne mase i učinilo predmetom osude.

Tara se godinama prostituirala. Ispočetka je bilo mučno. Nakon svakog susreta s klijentima povratila bi i obećala si da je to zadnji put. Ali sutradan bi se vratila na isto. Nije imala izbora, tako je mislila. Ni nije to bio izbor. U jednom razdoblju svog života bila je izgubljena, neodlučna i u potrazi za nečim što ni sama nije mogla definirati i tada je jednostavno upoznala krive ljude, našla se na krivom mjestu u krivo vrijeme, a onda, povratka više nije bilo. Nizale su se noći.

Upoznala je ljude samo željne zabave, ali i one koji su danju glumili anđele, a noću se pretvarali u demone i iz svojih umova oslobađali najbljutavije i najokrutnije maštarije. Jednom riječju, licemjeri. Za njih nije bila samo prostitutka, nego i igračka. Ispunjavala im je najluđe želje i s vremenom stekla naviku. Prostitucija joj je postala navika, a kada nešto prijeđe u naviku, više si ne postavljate pitanja, niti razmišljate jesu li vaši koraci krivi ili pravi. Zadržite u sebi mali dio svog postojanja i tješite se da će se jednom sve promijeniti, onako, samo od sebe, jer vi više niste gospodar svog života, život je vaš gospodar i on o svemu odlučuje. Tara se prihvatila takvom kakva je. Više nije osjećala krivnju, oglušila je na riječi osude i postala slijepa na osuđujuće poglede sve do jedne noći, sve do jednog poziva koji je sve promijenio. Možda je to bio prijelomni trenutak. Možda je tada trebala zakoračiti u drukčiji život, ali nije. Znala je da će joj jedino posao omogućiti da ga viđa…

Neki baner

Sven. Tako joj je rekao da se zove. Bila je upoznata s činjenicom da se skrivaju iza lažnih imena. Pa zašto bi on bio drukčiji po tom pitanju? Premda, postojali su trenuci kada je vjerovala da se uistinu zove Sven, jer unatoč tomu što je tražio isto, bio je drukčiji. Nije imao posebne želje – crno čipkasto donje rublje i krinka. Mnogo puta je poželjela nositi krinku, posebice kada je bila s licemjerima, ali ne i sa Svenom. Htjela je da ju vidi, da je ogoli do dna duše i upozna. Ne ženu koja prodaje tijelo, koju će odvesti uvijek u isti hotel i istu sobu i prije sexa tražiti da stavi krinku, nego ženu koja voli, koja izgara od želje da joj kaže bilo što osim već istrošenih riječi zadovoljštine. Naravno da je bila dobra u svom poslu, da je točno znala što tko želi i da je samom pojavom oduzimala dah. Skladne crte lica, duga plava kosa, vitko tijelo, pune grudi… Bila je žena za kojom su se okretali čak i kada je skrivala tijelo iza debelog sloja odjeće. Znala je da je rođena zavodnica i nije glumila da ne uživa u tome, ali onaj za kojeg je željela da je vidi na pravi način, nije ju vidio, za njega je bila samo prelijepa žena koja će mu pružiti tjelesni užitak, a onda nestati i sa sobom ponijeti svaku obvezu pa i onu da je pri slučajnom susretu na ulici ne mora ni pogledati, a kamoli pozdraviti.

Koliko?“- Pitao bi ju svaki put kada bi se oznojen prebacio na leđa i stavio ruke ispod glave, mada je točno znao koliko – običan sex nosio je običnu cijenu. Stavio bi novac nakon njezina odgovora „isto kao i prošli put“, na noćni ormarić, zažmirio i ostao ležati nekoliko minuta, a onda bi ustao i ispratio ju.

Obično bi se za vrijeme njegova ležanja odijevala i pritom ga promatrala. Željela je da otvori oči, da ju gleda, ali više ga nije zanimala. Dobio je što je htio i tu je bio kraj. Ni pogleda više, ni riječi, pa ni neznatnog osmijeha. Zbog toga joj se grčio svaki mišić na tijelu. Boljelo ju je gledati voljenog muškarca i znati da za njega ne postoji, ne kao osoba, i da mu nikada neće predstavljati ništa više od komada mesa. Stvar za osudu, ali ne, njega se nije trebalo osuđivati, ona je bila ta koju osuđuju.

Nitko nije znao što nosi u srcu. Skrivala je osjećaje jednako koliko i sam posao. Ta kome je uopće mogla reći da se beskrajno zaljubila u klijenta, u osobu koja je plaćala njezine usluge? Dok su je oni koji su znali čime se bavi osuđivali, nisu mogli ni slutiti da je lice iscrtano bolom zbog ljubavi, a ne osude. Nisu mogli pojmiti koliko je željno čekala jedan poziv, jedan tek poslovni poziv. Radovala mu se poput djeteta i nije dopuštala da je čeka ni sekundu duže od dogovorenog. A kada bi stigla u onaj isti hotel, sreća bi splasnula. Nestala bi kao balon od sapunice i zamijenila bi ju neizreciva bol.

Sven. Bilo je to ime koje joj je izazivalo najdublje osjećaje i činilo sretnom i tužnom u jednakoj mjeri.

Sven. Bilo je to ime zbog kojega je željela živjeti i umrijeti u istom trenu.

No jednoga dana se odvažila i odlučila okončati muke…
Što ti značim? – upitala ga je nakon još jednog vrelog susreta.
Što bi mi značila? – odgovorio je pitanjem koje ju je potreslo do kosti.
Mislim… Znače li ti išta naši susreti?
Ne. Je l’ bi mi trebali nešto značiti? Znaš li da si prostitutka? – izgovorio je gotovo posprdno.

Spustila je pogled i protisnula: – Znam, ali samo mene zoveš, dobar si prema meni i ne omalovažavaš me.
Naravno da sam dobar. Znam što želim i to je to. Ali ne zovem samo tebe i ne da bismo razgovarali. Znaš što od tebe očekujem, prema tome, ovo je bespotrebno. Od mene ćeš dobiti poziv i novac i to je sve. Da ne bude zabune, sigurno neću vječno tražiti usluge prostitutki, a kada jednom prestanem, zaboravit ću da sam ikada uopće tražio.

Tara je kimnula. Znala je da više nema smisla bilo što reći. Muškarac za kojega je mislila da jedino nju zove i da za to postoji razlog, postao je gotovo isti kao i drugi. Svojim hladnim riječima potopio je i najmanju nadu da u njoj ipak nešto vidi. Postao je još samo jedan u nizu klijenata. Ali to nije značilo da su njezini osjećaji nestali, naprotiv, dobili su i jednu vrstu mržnje. U tim ga je trenucima jednakom snagom mrzila i voljela.

Nije joj preostalo ništa drugo nego da nastavi dalje.

Čekala je poziv koji je Svenu značio samo prolazni užitak, a njoj sve u životu. Razlog za život i samo postojanje. Jednom će i ona prestati pružati usluge, ali za razliku od njega, nikada neće zaboraviti. I čak i onoga dana kada postane samo jedna u nizu nevažna osoba u njenom srcu titrat će trag prošlosti: jedno ime, jedna beznadna ljubav i jedan poziv. Možda će je tada prestati osuđivati, no onda će se sama osuđivati jer se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, postala tek komad mesa i upoznala ljubav života koja joj je donijela samo vječnu bol.

I opet si je počela postavljati pitanja među kojima je bilo i ono je li trebala drukčije postupiti i odbiti „ulogu“ prostitutke, međutim, bilo je prekasno…

Božana Ćosić

Neki baner