Trenuci prije gašenja dana često budu „Ne želim još leći!“ kao što „ne želim još ustati“ ujutro kad odgađamo alarm.
Pa smo lagana perca izašla iz tuš kabine. Kraljevi kupaonice koji osvajaju i teritorij po hodniku i glumice svojih kozmetičkih stolića tik prije dodira materijala nove pidžame ili trenutak prije nego li nas partner otme za sebe.
A ponekad smo menadžeri svojih obaveza. Ne želimo završiti dan prije, nego li ispunimo zadatke za koje unutarnje ja viče: „Privest ćeš to kraju, pa makar sutra glava padala od umora!“ Možda trebamo pripremiti ručak za sutra jer dan nam previše uzme pa što nam ostane, nego nadoknaditi u večeri.
Tu i tamo treba ekspresno naučiti večeras ono što smo mogli na kapaljke sati zadnjih trideset dana, ali to ne bi bilo svježe za ispit do kojeg se broji svega nekoliko sati.
Pa nahranimo malo i znatiželju s placa društvenih mreža i portala. Samo još to nešto da ne propustimo, prije nego li kazaljka preskoči 23:59. I uzmemo si nešto za smijeh, nešto za jal, nešto za inspiraciju… Nešto za: „Ipak je nekome lošije, nego meni“ pa lakše ispratimo dan.
Jednostavno, pred spavanje svi smo umjetnici
A klinci… Nemaju oni nekih obaveza pred spavanje, ali po prkosnom odbijanju odlaska na počinak, nesvjesno znaju koliko su trenuci pred spavanje magični.
Zadržavanje trenutaka pred sklapanje oči. Samo da ne iscuri zadovoljno sumiranje dana pa onda mašta koja je najmoćnija dok ne radimo ništa.
A što je s onima koji otiđu spavati kako bi otjerali dan i zaboravili ga? Sama ta odluka može se izjednačiti s umjetnikom koji uništava svoje 90% naslikane slike ili baca u plamen svoje tekstove pred rasplet priče. A baš iz takvih trenutaka, nakon prospavanog, bude se i nastaju nove slike i nove priče zbog kojih ne želimo ni oka sklopiti. Onda nastaju trenuci koje vrijeme uzima, a to uzimanje ne želimo prekinuti spavanjem.
Vodenjačica koja gleda svijet drugačijim očima.
U slobodno vrijeme bavi se različitim aktivnostima. Jedna od njih je i pisanje.
