Preodgoj u odrasloj dobi postaje našom osobnom odgovornošću. Svatko od nas ima sposobnost započeti taj proces. On zahtijeva vrijeme, predanost i strpljenje – brzi rezultati nisu mogući. Zahtijevat će od nas da se posvećujemo svakodnevno, no nagrada će biti iscjeljenje i sposobnost da oprostimo.
Djetinjstvo je mjesto gdje se oblikuje naša podsvijest. Tijekom tog razdoblja učimo kako upravljati emocijama, oblikuju se naši pogledi na odnose i učimo postavljati granice, zajedno s mnogim drugim navikama i obrascom ponašanja.
Naši roditelji nisu bili savršeni
Idealan scenarij uključuje roditelje koji su samosvjesni i omogućavaju svojoj djeci da budu viđena i čuta kao jedinstvene individue. No, stvarnost je da većina nas odrasta u kulturi koja ne potiče svjesnu svijest, što znači da su mnogi od nas imali nesvjesne roditelje. Nesvjesni roditelji ponavljaju obrasce koje su sami naučili kao djeca, djelujući iz rana i nesvjesnih emocija.
Važno je razumjeti da roditelji mogu pružiti samo ono što su sami vježbali. Radila sam s različitim grupama ljudi i primijetila sam da većina traži pomoć zbog “problema u komunikaciji”, destruktivnih navika poput ovisnosti i sabotaže, pitanja identiteta (“Tko sam ja?”) i osjećaja niske vrijednosti. Iako se ti problemi manifestiraju na različite načine, svi su povezani s uvjetovanim ponašanjem koje potječe iz djetinjstva.
Djetinjstvo nije mjesto, već izvor naših obrazaca
Moguće je da neki od vas koji čitaju ovaj tekst misle: “Moje djetinjstvo je prošlo, nema potrebe da se vraćam tamo” ili “Ako sam već naučio većinu svojih obrambenih mehanizama tijekom djetinjstva, nema nade za mene.” Često smo zaštitnički nastrojeni prema svojim djetinjim iskustvima, ali važno je shvatiti da kao odrasli imamo priliku za iscjeljenje i svjesno odabiranje drugačijeg ponašanja, bez obzira na ono što smo doživjeli u prošlosti. Taj proces se naziva “preodgoj”.
Moje vlastito djetinjstvo bilo je jedinstveno po tome što sam imala dva fizički prisutna roditelja, ali emocionalno odsutna. Moja majka je bila kod kuće, dok je moj otac dolazio kući svaki dan oko 17:30. Moji su roditelji bili u srednjim četrdesetima kad su me dobili, a između mene i mog brata bilo je 18 godina razlike.
Njihovi životi bili su obilježeni stresom. Moja majka se borila s teškom kroničnom bolešću, a moja sestra, koja je također imala zdravstvene probleme, prošla je kroz niz operacija tijekom djetinjstva i adolescencije. Smrt i bolest često su bili središnja tema našeg obiteljskog života.
Nisam imala pravu disciplinu u djetinjstvu. Većinu vremena sam donosila vlastite odluke o spavanju, prehrani i povratku kući. Moja majka je provodila većinu vremena u svojoj sobi, a njezina bolest bila je glavna preokupacija u kući. Bilo je mnogo kaosa i suovisnosti.
To je bilo vrijeme kada je počela moja tjeskoba. Ona se manifestirala kroz poremećenu prehranu i opsesivno-kompulzivno “postignuće” ponašanje. Nažalost, takvo ponašanje se često ne prepoznaje kao negativno. Istaknula sam se u sportu i akademskom radu, osvajala nagrade i stipendije. Na neki način, kanalizirala sam svoju tjeskobu kroz te uspjehe. Mnogi ljudi ne razumiju da se ispod velikih uspjeha može kriti mnogo boli i nezdravih obrasci.
Kad sam u svojim tridesetim prestala studirati i baviti se sportom, suočila sam se s negativnim manifestacijama svoje tjeskobe. Nisam bila prisutna za sebe, trošila sam se previše, nisam znala kako postaviti ili održavati granice, a općenito nisam vodila brigu o svom fizičkom i mentalnom zdravlju. Tada sam otkrila važnost preodgoja odraslih.
Nema tu roditeljske krivice
Važno je napomenuti da moji roditelji nisu “krivi” za moje probleme. Nije se radilo o njihovoj ličnosti ili koliko su me voljeli. Radili su najbolje što su mogli s vlastitom sviješću. Sada je vrijeme da i ja kao odrasla osoba, sa svojom razinom svijesti, učinim najbolje što mogu.
Preodgoj u odrasloj dobi postaje našom osobnom odgovornošću. Svatko može započeti taj proces, ali to će zahtijevati vrijeme, predanost i strpljenje. Brzi rezultati nisu mogući. Zahtijevat će od nas da svakodnevno radimo na sebi, no nagrada će biti iscjeljenje i sposobnost da oprostimo.
Postoje četiri ključna koraka u preodgoju odraslih: disciplina, radost, emocionalna regulacija i briga o sebi. Ovisno o vašem jedinstvenom djetinjskom iskustvu, neki od tih koraka mogu biti izazovniji od drugih. Za mene je disciplina predstavljala najveći izazov. Moj um se opirao promjenama, a moje djetinjstvo je tražilo stabilnost. Morala sam naučiti gledati disciplinu na novi način.
Pronalaženje radosti također je bio izazov. Radost je emocionalno iskustvo koje proizlazi iz spontanosti, igre, kreativnosti i potpune prisutnosti – stvari koje nisam doživljavala u svojoj obitelji.
Otkrivanje vlastitih strasti i interesa bilo je ključno za pronalaženje radosti. Morala sam ponovno naučiti tko sam ja.
Nakon godina rada na sebi, mogu reći da sam postala potpuno nova osoba. Proces preodgoja donio mi je više samopouzdanja, empatije i kreativne energije.
Evo pet koraka kako započeti proces preodgoja odraslih:
- Dišite: Preodgoj je dugotrajan proces, nešto što se postiže tijekom vremena, stoga nemojte si postaviti nerealna očekivanja.
- Održavajte mala obećanja sebi svakodnevno: Odaberite male korake koje možete redovito poduzimati, bez obzira na to koliko su mali.
- Podijelite svoje namjere s pouzdanim osobama: Obitelji možda neće razumjeti ili podržavati vašu promjenu, stoga potražite podršku izvan obitelji.
- Koristite mantru: “Što si sada mogu dati?” kako biste se bolje povezali sa svojim potrebama i željama.
- Slavite svaki mali uspjeh na putu prema osobnom rastu i iscjeljenju.”
Nicole LePera / prevela i obradila Marija Klasiček
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!