Bio jednom jedan pijetao. Ustajao je u sam cik zore i kukurikao vrijedno svakog jutra. Nakon puno godina kukurikanja, jedno jutro mu je dopizdilo i odlučio je da više neće urlikati kao sumanut svakog jutra. Ustao je po navici rano, umio se i oprao kljun, pa pristavio kavu. Dok je on uživao pijuckajući svoju prvu jutarnju kavu, koke su se polako počele meškoljiti. Tu i tamo koja je zaškiljila na jedno oko, ali većina ih se malo premjestila s noge na nogu i nastavila jutarnji drijemež. Kad je dan već dobrano otpočeo, u kokošinjcu je još uvijek bio mir, a mirno je bilo i u okolnim kućama. Sunce je već prevalilo polovinu svog jutarnjeg puta, kad se počelo buditi selo. Nastala je glasna, ljutita graja.
Koke su se probudile i stale bijesno prigovarati pijetlu. Nastala je gužva na izlazu iz kokošinjca. Prasci su se isto javili uz bijesno roktanje. Krave su lupale kopitima i zamahivale repovima pokazujući ljutnju na pijetla. Ljudi su također mrzovoljno dobacivali ljutite poglede prema sirotom pijetlu. Užurbanost je bila na vrhuncu, svi su bili u debelom zaostatku s jutarnjim poslovima i svi su gledali u pijetla s dozom bijesa.
Ja sam tog jutra isto ustala prekasno. Pijetao nije kukurikao i ja sam prespavala dobar dio jutra. Dok sam vozila prema uredu, držao me bijes na glupog pijetla koji je baš jutros zabušavao. Ni na trenutak se nisam pitala zašto nije kukurikao jutros. Bila sam samo ljuta što nije. Na poslu me dočekao bijesan šef. S vrata je već urlao:
– Viktorija gdje ste do sada?
– Zaspala sam, šefe.
– Kako zaspala?
– Lijepo, nisam se probudila na vrijeme.
– Ubuduće idite ranije spavati i navijte sat.
– Šefe, ali nisam ja kriva što sam zaspala. Pijetao jutros nije kukurikao i nije me probudio.
– Viktorija!! Kakav je to izgovor? Pijetao ne kukuriče zbog vas, nego zbog sebe.
– Kako to mislite?
– Viktorija, ne budite djetinjasti! Vaše ustajanje je vaša odgovornost. Plaću ne dobiva pijetao nego vi. On se brine za sebe, a vi se trebate pobrinuti za sebe.
– Ali on uvijek kukuriče i budi me. Nisam ja kriva što je on jutros zabušavao.
– On je kriv jer ste vi neodgovorni?
– Kako ja šefe? Da je kukurikao kao svako jutro, ja bi se na vrijeme probudila?
– Dobro Viktorija, za dva dana trebam uplatiti plaću, ali pijetao koji me budi, neće tog jutra kukurikati i ja neću ustati na vrijeme i neću uplatiti plaću. Nadam se da ćete shvatiti da ja nisam kriv što neće biti plaće?!
Eto sad! Vražji pijetao!
Poslije sam krenula kući još uvijek bijesna na glupog pijetla. Kad sam ušla u ulicu, vidjela sam susjedu kako užurbano hoda po dvorištu. Prišla sam bliže i shvatila da je pijetao upravo položio život, očito za kaznu što jutros nije kukurikao. Stislo me u grudima.
– Bok Viktorija!
– Bok! Što to radiš?
– Rješavam se pijetla. Jutros nije kukurikao i nema smisla da ga dalje hranim.
– Zašto si tako stroga prema njemu? Možda je bio bolestan ili samo umoran?
– Ma brige me! Skuhat ću finu domaću juhu od njega.
– Nepravedna si.
– Ma je l’?! Čini ti se pravedno da ga hranim i brinem o njemu, a on ljenčari?
– Ma dobro….možda si mu trebala dati još jednu priliku. Svatko od nas nekad zezne.
– Ja nisam ništa zeznula, a dobila sam otkaz. Vrijedno sam radila, a nisam dobila plaću. Rekli su mi da je život okrutan i da pravda ima više lica.
– Činiš mi se okrutna i ti i pravda s više lica.
– E, pa pravda je jutros iščašila koljeno na pijetlu, a ostale lijenčine u kokošinjcu će neko vrijeme
vrijedno izvršavati svoje obaveze prema meni. Koke će redovito nesti jaja, a pijetlovi će se brinuti o njima i redovito kukurikati.
Moja susjeda je egzaktno i sažeto odrubila pijetlu glavu, jer se zajebavao. Nije puno promišljala i nije se kolebala oko svoje odluke. Život je nepravedan, kaže ona. Nepravedan je za nju, pa joj je u redu da bude nepravedan i za pijetla.
Shvatila sam koliko sam ja bila nepravedna prema tom jadniku. Znam da je sad svejedno, jer on se već očerupan klati i čeka da dospije u lonac. Dobit će ukrase od korjenastog povrća i litru dvije hladne vode, pa će se polako kuhati neko vrijeme- za opomenu ostalim pijetlovima u selu i za opomenu meni da ne prebacujem na druge krivnju za svoje postupke i da sama brinem o svojim obavezama. Uz to će moja susjeda dobiti hranjiv i zdrav obrok, a ja neko vrijeme neću jesti juhu!
Viktorija Herak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
