Promatramo i osuđujemo umjesto da razumijemo i podržimo

Kada je Mirela ostala trudna, vjerujem, da se trudnoći radovala. Vjerujem i da je uzbuđeno čekala svaki ultrazvuk da vidi svoje malo čudo. (Znam da ja jesam.) Vjerujem i da je, kao ja ili ti, čitala na internetu, koliko je to njezino malo čudo u petom tjednu, koliko u devetom, kad mu se razvijaju organi, kada postaje osjetljivo na dodir, kada počinje skupljati i širiti šake…

Ne znam je li bilo tako, ali pretpostavljam…

Kada stvari pođu po zlu, kao što su pošle kod Mirele, najgore što kao promatrači, jer samo to i jesmo, možemo učiniti, je da “savjetujemo” i “pametujemo”.

Ja nekako, vjerujem da je Mirela je zamišljala, kako će tamo negdje, pred kraj ljeta možda, u rukama držati svoje dijete. Možda je zamišljala i kako kreće u vrtić. U prvi razred. Kako se igra sa svojim bratom. Možda je zamišljala i kako svi skupa, za stolom, pušu u svjećice na torti za rođendane.

Umjesto radosti, tuga i bol

Ona, neće imati ništa od toga. Njezino nerođeno dijete ima tumor. Iz bolnice je potvrđeno, kako se očekuje da će beba umrijeti ili prije poroda ili u ranoj neonatalnoj dobi. Rečeno je da će i ako se rodi živa, imati teški invaliditet i nisku kvalitetu života.

Neki baner

Ne želim zamisliti, kako se čovjek osjeća, u trenutku, kad čuje ovakvu vijest. Ne želim zamisliti, količinu tuge, straha, očaja i boli, koji te u tom trenu prožmu. Kojih se više, ne možeš riješiti.

Koji te kidaju iznutra, a ostat će s tobom zauvijek. Ne želim ni zamisliti, tu spoznaju, da nikada više ništa neće biti isto i da će te odluka, kakvu god da doneseš, pratiti (možda i proganjati) cijeli tvoj život.

Jednostavno, ne mogu!

Promatrači puni “savjeta”, “mudrosti” i osuda

Kada stvari pođu po zlu, kao što su pošle kod Mirele, najgore što kao promatrači, jer samo to i jesmo, možemo učiniti, je da “savjetujemo” i “pametujemo”.

A sve što čujem i čitam, zadnjih dana, je pametovanje. Svi znaju što treba. Znaju bolje. Znaju što bi Bog htio i rekao. Svi su liječnici. Svi su pametni. Svi bi se izdigli iznad tuge i straha i postupili drugačije. Bolje bi se nosili s takvom vijesti. Bili bi oni “plemenitiji”. “Humaniji”.

I u svoj toj svojoj “plemenitosti” i “humanosti”, nekako su smetnuli s uma, da nema ama baš ništa plemenito ni humano, u petljanju u tuđe živote. U tuđe odluke. U posipanju soli na ranu. U produbljivanju patnje, koju netko zasigurno osjeća.

Moralizirati i prizivati na savjest, dok tipkaš zavaljen u udobnu fotelju, graniči s licemjerstvom. I nema baš nikakve veze s Bogom, na kojeg se možda i pozivaš.

Nacija puna licemjera

Što bi, bilo tko od nas učinio, u sličnoj situaciji, bi li se borio se za svoje dijete do kraja, nadao se da bi mu suvremena medicina ipak mogla pomoći, nadao se, na kraju krajeva, čudu, možda i liječničkoj grešci, krivoj dijagnozi ili bi postupio jednako tako… je nešto, što bismo trebali zadržati za sebe i u sebi.

Promatramo i osuđujemo

faceless young depressed woman in old room
Photo by Darya Sannikova on Pexels.com

Koliko je Mirela i da li je vagala, razmišljala, koliko se mučila, koliko je ”drugih mišljenja” tražila, koliko je dvojila, koliko je noći probdjela ili prespavala, prije nego li je konačno odlučila i s cijelom pričom izašla u javnost, mi ne možemo znati.

Ne daj Bože nikome takvu bol!

Ne daj Bože nikom, takve odluke.

Ne daj Bože nikom, da se za 7, 9 ili 15 godina pita, kako bi izgledao i što bi radio danas, da su se karte posložile… drukčije.

Ne daj Bože nikom, takve rupe u grudima.

I zato… ‘ajde da ne kopamo po tuđim ranama.

Bar jednom, da samo bez komentara, zašutimo!

Neki baner