Prosjak ljubavi

Bojim se doći pred vrata ljubavi,

kažu: ne prima nepozvanog gosta.

Željela bih prijeći na drugu obalu,

ali moja rijeka nema mosta.

U svitanje zore želim dočekati

da se desi nešto posve novo,

ali nijedno jutro ne mijenja ništa,

ostaje isto i posljednje slovo.

Uvijek se okreću iste stranice,

isti ljudi, iste riječi kroje,

kao da je vrijeme prestalo teći,

kao da i kazaljke sata stoje.

No život ipak nekako prolazi,

mada, bolje da je i on stao,

sve je besmisleno, sve mi je uzeo,

a da to boli, sigurno je znao.

Zato ne dolazim pred vrata ljubavi,

pokucati, mene je strah,

ta zašto da uopće pokušavam ući,

kad sam pred njom samo prosjak.

Božana Ćosić

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.