Novac. Jebeni novac.
Korijen svih zala ili vrelo užitaka.
Uzrok svih problema, ili pak rješenje?
Stvara carstva i kraljevstva, države i velesile, te ih u sekundi i razara.
Zar se cijeli život svodi na ”faking” matematiku? Plati račune, kupi hranu, plati kredit, idi na posao, radi, zbrajaj, kalkuliraj, ”stegni remen” da preživiš mjesec… I što na kraju svega ostane??? Ostane ti neka sića za kupit’ kiflu, ako i to.
Jeb’o me pas, dođe mi nekad da pustim sve kvragu i odem živjeti negdje u divljinu, u neku sklepanu improviziranu kolibicu od blata i granja. Ali da, jebiga, ne smijem to ako nemam građevnu dozvolu i za to. Zar je i zrak već nečije vlasništvo??? Zar postoji porez na disanje??? Plaćamo jebenu vodu, vodu koja je osnovno ljudsko pravo!
Koliko god da govorili da se sreća ne može kupiti novcem mene taj isti novac me već tjednima drži za jaja. Od toga da si trenutno ne mogu priuštiti auto da odem na posao nego isti posudim tu i tamo od susjeda baš kad je ”hića”, do toga da je tu sad i Nina. Mislim, koliko god sad to zvučalo čudno, plitko ili smiješno novac u određenoj količini je također bitan za sreću. I nije problem Nina, problem sam ja. Ne želim si dopustiti da me netko drugi financira, pa makar bio kruha gladan.
Ona ima solidnu plaću i vidim po njoj da je odgovorna po pitanju novca. Mislim, nije da sam i ja nešto posebno rastrošan ali ti neki troškovi koje moram riješiti ”pod mus” su me baš stisli. Ona još ni ne zna koliko mjesečnih izdataka imam i ne želim je ni zamarati s tim. Uspjet’ ću ja to nekako, uvijek se nekako snađem na kraju. Sram me je samo što joj ne mogu priuštiti nešto više od par ruža, ili nekog jeftinog parfema… Ona zaslužuje puno više od toga.
Da li novac stvarno određuje našu vrijednost? Jesi li stvarno bogat kad možeš palit’ cigare sa snopom zelenih novčanica? Gdje se izgubila ljudskost u cijeloj toj priči?
Da li još postoji iskrena bezuvjetna ljubav? Ili se danas sve kupuje novcem?
Mislim, moja prošla veza je doživjela krah, budimo realni, zbog ničeg drugog nego zbog love. Bella je otišla jer joj emocije nisu bile dovoljne.
– Trebam sigurnost, stijenu, sigurnu luku – rekla je.
Nije rekla da i luka i stijena moraju biti načinjene od smaragda i dijamanata, ali to se dalo izvući između redaka. Živjeli smo sasvim normalno, svaki od nas je imao svoju plaću i komotno se živjelo, ali, očito to nije bilo dovoljno. Išlo se po shopping centrima, tu i tamo se jela fina klopa u ponekom restoranu, svako ljeto smo si priuštili odmor negdje na moru. Imali smo svoju zajedničku ”kasicu” u koju bi ubacivali kad god je nekom nešto zveckalo po džepovima, i prikupilo bi se. To je bila moja ideja. Naravno da je njoj to sve bilo ”djetinjasto i glupo”. Navikla je kretati se među ”odijelima”, gdje zasljepljuje luksuz i blještavilo, piju se skupa vina i živi se na ”visokoj nozi”. Malo malo bi pričala kako neki prijatelj ima dobar auto, te kako je onaj kupio novi Rolex. Jednom je došla doma sva ushićena zbog bisernih naušnica koje je dobila na poklon od dobrostojećeg kolege. Tada sam shvatio koliko je u biti plitka i žedna materijalnih bogatstava i užitaka.
Zašto mene usrećuju male stvari i sitnice a netko ne može bit’ zadovoljan ni kad ima milijune?
U kakvoj sam trenutno fazi već bih se trebao baciti sa zgrade i ”rašljopit” po asfaltu. I što onda? Svi problemi riješeni? Ma zajebi!
Jebeš i lovu ako prije svega nemaš zdravlje.
Ljudi bez nogu i ruku voze maratone. Slijepi i gluhi sviraju i pjevaju. Gladni i žedni su beskrajno zahvalni za jedan mali lončić pitke vode i suhu koricu kruha. Mi imamo sve to i još mnogo mnogo više. Za njih smo mi ”lordovi”.
I na kraju svega opet smo nezadovoljni jer nam to nije dovoljno!?
Zar uopće postoji nešto što nam može biti dovoljno? Ili nam je utjecajem medija i sličnih gluposti potpuno izvrnuta slika života i realnosti?
”Moraš više zarađivati! Ako nemaš bolji posao od njega nisi dovoljno dobar! Želim bajku, dijamante, cvijeće, ružičasti svijet! Moraš imati barem dvije diplome, to povećava tvoju vrijednost!”… Bla bla bla…
NE!!!
NIJE ISTINA!!!
Sretan sam onim što imam!
Sretan sam zbog zdravlja koje me odlično služi! Sretan sam zbog krova nad glavom i ova dva dlakavca koji mi prave društvo! Sretan sam jer nisam ni gladan ni žedan!
Preživjet ću i ovaj mjesec kao i sve dosad, može samo biti lakše, jer imam jednu dobru dušu punu razumijevanja uz sebe.
Zajedno smo samo još jači!
Šaptač
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!