Da je njemu njegov život nezamisliv ako ja nisam njegov dio…
Bila sam mlada, u prvoj ozbiljnijoj vezi. On je bio drag, dobar, pažljiv. Vjerovala sam da ga volim sve dok nisam shvatila da dok ja idem naprijed on uporno stoji na mjestu i provalija između nas postaje sve veća i veća.
Dvoje ljudi koji gledaju u istom smjeru imaju budućnost, dok dvoje koji stoje na suprotnim stranama jedino što mogu je neprestano se sudarati ili odlučiti da svatko krene na svoju stranu. Mi smo se sudarali konstantno. Pa opet, nisam uspjevala otići. Samo što bih poželjela jedna njegova gore spomenuta izjava bila je dovoljna da me baci u vrtlog krivnje s kojim nisam znala kako se boriti.
Smetala me njegova dobrota. Njegovo ponašanje koje nije uključivalo ni prepirke ni svađe, nisu postojali ljubomorni ispadi, nikakva spočitavanja, druge žene. Sjećam se, govorila sam si; kad bi barem učinio nešto krivo, bilo bi mi lakše. Skupila bih se bez razmišljanja. Imala bih razlog. Ovako mi se činilo da sam ja jedini negativac, nezahvalno čeljade koje traži kruha pored pogače.
Nije mi tada nijednom palo na pamet da je njegova vješta emotivna manipulacija više nego dovoljan razlog da odem. Kao ni da je moje viđenje dobrote možda iskrivljeno. Da to što me ne mlati, ne vara, ne pravi ljubomornom i ne priređuje nikakve scene još uvijek ne znači da je oličenje kvalitetnog muškarca s kojim je poželjno biti u vezi.
A iz nekog razloga mnogi od nas vjeruju upravo to; ako razlog našeg otpora prema nekoj osobi nije očit i opipljiv, ma mora da je do nas. Pa onda šutimo. Krivimo se i pravdamo svoj ostanak u takvim odnosima.
Trebalo mi je poprilično dugo da shvatim da nijedna njegova riječ ili djelo, koliko god plemenito i dobrohotno bilo, i dalje ne osporava činjenicu da me emotivno ucjenjuje. Uvjetuje moj ostanak u odnosu nečim što nema veze s ljubavlju, tek strahom od života i promjena koje on nosi sa sobom. Ignoriranjem svoje intuicije i dozvoljavanjem njemu da me svaki put iznova zastraši svojim emotivnim rasulom, kao i uvjeravanjem u to koliko smo idealan par, samo ja to trebam uvidjeti, dovela sam se do toga da osjećam prezir kad ga ugledam. Da ustuknem kad me dotakne.
Jadan si. Patetičan. Slab. Pomislila bih dok bih ga promatrala. Počela sam ga kriviti za sve. U tišini mu zamjeriti, zaboravljajući da sam bez obzira na sve opet ja ta koja bira. Ja ta koja mu dozvoljava da me tako tretira. Ja koja pristaje na odnos u kojem umjesto povjerenja i poštovanja prevladavaju sumnje, strahovi i obrasci ponašanja za koje sam vjerovala da se meni baš nikad ne mogu dogoditi. Dičila sam se svojom neovisnošću i samostalnošću, pala već na prvoj kušnji.
I koliko god on možda bio jadan, patetičan i slab, nisam li i sama to bila? Bio je u pravu, mi u tom trenutku i jesmo bili idealan par. Moja nesigurnost i slabost savršeno su se nadopunjavale s njegovima i koliko god sam željela odlazak, toliko sam ga se i bojala. Njegove ucjene padale su na plodno tlo, polučivale uspjeh iznova i iznova, a naš je odnos počeo poprimati obrise hladnog rata; tko će koga više povrijediti uz osmijeh i opravdanje da sve činimo u ime ljubavi? Nije li i moja odluka ostajanja u takvom odnosu bila svojevrsno samoubojstvo? Gaženje po svemu onome što sam vjerovala da jedan kvalitetan odnos mora imati?
Zanimljivo je kako mnogi vjeruju da je upravo to gaženje ono što razlikuje pravu ljubav od one obične, reda radi. U stilu; vidiš što sam sve spreman/na učinti za tebe? Nažalost, često prekasno shvate da je takva spremnost tihi ubojica i najveće ljubavi. Koliko god zvučala bajkovito pomisao da imamo nekoga tko čini baš sve onako kako mi želimo, karakter i stav su oni zbog kojih nekoga poštujemo i cijenimo, volimo..
Na kraju, njegove su ucjene polučile kontraefekt, toliko mi je postalo svejedno… Kad zaista povjeruješ da nemaš što izgubiti, da ono što ne činiš ima jednake posljedice, ako ne i gore, kao i ono što činiš, tad spremno presječeš onu nit koja drži na okupu sve tvoje obično potpuno umišljene strahove. Skupiš se i odeš…
Emotivna manipulacija je vrlo česta u odnosima, vjerujem da ju svatko od nas ponekad koristi i to obično potpuno nesvjesno i dobronamjerno. Možda upravo zbog toga što je toliko česta i uobičajena, potpuno neprimjetno prolazi pokraj našeg radara onda kad joj temelji nisu toliko bezazleni. Mnogi od nas ju ne shvaćaju ozbiljno, tretiraju ju kao karakternu manu, opravdavaju s onom: Takav/va je…
Da takav je. Jer je nezreo. Jer se ne usudi konce svog života držati u svojim rukama. Jer je sebičan. Jer teži kontroli nečega što nema pravo kontrolirati. Vjerujem da ne pretjerujem kad kažem da baš nitko od nas ne želi takvu osobu pored sebe…
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
